Registruj se ili Uloguj ovde.     Pomoć     069609149     069609150     0113047098

Vezilja, Dubravka Srećković Divković

Jedinstveni roman koji govori o životu i ljubavi dvoje ljudi iz potpuno različitih društvenih i kulturnih miljea u Srbiji osamnaestog veka. Pravi biser o kojem će se još mnogo pričati!

Ocena Posetilaca Broj ocena: 99
Artikal je RASPRODAT !

Pogledaj Aktuelnu Ponudu: Istorijski romani

Šifra Proizvoda: 6523

Poslednja cena bila je: 590 din

Karakteristike proizvoda: Vezilja, Dubravka Srećković Divković

Vezilja

Pisac : Dubravka Srećković Divković

Format : 13 x 20 cm

Izdavač : Laguna

Broj strana : 199

Opis proizvoda: Vezilja, Dubravka Srećković Divković

*** O Knjizi :

Nadarena mimo svog vremena i okruženja, zarobljena u umetnički i kulturno presahloj Srbiji XVIII veka, junakinja Vezilje susrešće se sa moralnom dilemom svakog stvaraoca: koliko je i šta čoveku dopušteno na njegovom putu do samoostvarenja. Pritisnuta između dveju velikih kultura, između Istoka i Zapada, uslovljena izborom između ovozemaljske ljubavi i umetnosti, ona bira teži put.

Vezilja je roman o ljubavi, ali o ljubavi ljudi jednog gorkog vremena koje je, po svaku cenu, htelo da bude blistavo.

*** Kritike :

"Prefinjen emotivni i jezički vez, satkan na tradiciji andrićevske i selimovićevske mudrosti pomešane sa stankovićevskom strašću. Most duginih boja između dva sveta, istorijom vazda rušen a umetnošću vazda obnavljan..."
Ljiljana Šop

*** O Piscu :

Dubravka Srećković Divković rođena je 1970. godine u Smederevskoj Palanci. Objavljivala je pojedinačne prepeve sa engleskog i svoju poeziju.

Prvi roman Vezilja objavljuje krajem 2003. u izdanju Lagune. Otad radi u Laguni kao lektor i prevodilac knjiga za decu (Potraga za Vermerom, Rajtova trojka, Knjiga tri znanja).

*** Odlomak :

Prvi deo

I

Niko me, za mene, ne pita. Nego: kako sam po svetu, belom, hodala.
A ja sam, u tom svetu, samo godinu provela. Pa i to je davno bilo. Ko zna šta se sad, u tom svetu, dešava. I šta je, od tog sveta, ostalo.
Ostaje, i ovde i tamo, samo ime, što ga čovek, za sobom, ostavi.
Ja sam se rodila ovde, gde su moji bili, od starine. Sad su tu sela, rasturena, namesto bivšeg naselja, vlastelinskog, a varoš se, podaleko od nas, načinila, nova. Jedino vlastelinsko je tursko. A što je, nekada, naše bilo.
Ja sam od onih što su, nekad, u svili i baršunu hodali.
Sam bog zna: koliko je sve to, ovde, postalo siroto. Iako ima, još uvek, onih što nisu sirotinja, puka, to, upravo, nije ništa prema onom kako je, u davna vremena, bilo. Mnogo se kolena izrodilo otkad su, ti moji preci, išli u svili, i baršunu.
Moj je otac, i moj deda, i mnogi pre njega, bio seljak, običan. A samo je ono malo gospodstvenosti, i pismenosti, što se, s kolena na koleno, prenosilo, ostalo, da o našem poreklu, plemenitom, svedoči.
Jer, mi u kući nismo imali stvari, jedne jedine, da nam je, od starih, u amanet ostala. I ikone su nam, čak, nove bile.
Slikao ih je moj deda, sam, posle jedne velike paljevine, turske. Kada je bez igde ičega ostao. Ikone je pop osveštao, ali je dedi naložio: da, vremenom, nađe kakve bolje. A ove da negde, u kraj, turi.
Pop je umro, a vremena se nisu promenila, mnogo.
Tako su dedine ikone ostale, da vise, na zidu.
A ja sam, kao dete, umela satima da gledam u njih. Mada, nisam razumela ono što je pop, mome dedi, rekao: da, vremenom, bolje nabavi.
Ja, ikona, nikada nisam videla boljih, ni dotad, ni posle, zadugo.
Ove su bile pune svetla, i boja. Ljudi su, na njima, izgledali kao pravi. Tek kasnije, kad sam i drugačije slike videla, ja sam shvatila zašto ove ikone, naše, popu nisu valjale.
Nisu valjale, jer ni dovoljno mračne, ni dovoljno tužne nisu bile.
Otac je mnogo voleo da, sa mnom, o ovim ikonama, razgovara. A učio me, da crtam, pomalo. Kažem: pomalo, jer on nije imao, kao deda, ruku, darovitu. Još me je naučio da čitam, i pričao mi, stalno: o bogu, i o našoj porodici, kakva je, nekad, bila.
Govorio je, ponekad, o stranim krajevima, oprezno. U njima, nikada, nije bio. Putovao je deda, ali dedu zapamtila nisam. Putovao je još i moj stric, zbog vojne, u mladosti, a u starosti radi trgovine, i nekih stvari, državnih.
Mislim: da su ga Turci rado, u druge zemlje, slali. Da im je odande, para vredne, vesti i tajne donosio. Samo, nekako je uvek, bez tih para, ostajao.
Mati nije, stoga, volela da nam stric dolazi.
Jednom ga dugo nije bilo, dve-tri godine, možda. A kad se pojavio, ispalo je da je ostao bez igde ičega, i da je tražio: da ga moj otac, od njega mlađi, pomogne.
Otac se pravdao ženom i decom, mada mu je, kradom od matere, nešto ipak dao. To stricu ne pokvari raspoloženje, pa iz torbe ispovrte poklone, za nas: meni i sestri po komad raki-sapuna, pravog, a braći po maramu, svilenu, za oko vrata.
Meni je još dao jedan crtež, na hartiji, sa nekom gospođom na njemu. Mati je vrtela glavom dok je stric pričao kakve su tamo, u Italiji, gospođe. A kad se već bio malo, u toj priči, zaneo, mati nas posla na spavanje.
Taj crtež, i dan-danas, čuvam. Gospođa na crtežu ima kosu podignutu, visoko, i haljinu duboko isečenu na grudima, u struku usku, a u donjem delu ogromnu. I još: mnogo nakita, i osmeh, tužan.
Baš kao ja mnogo godina kasnije.

* Sve Za Kucu doo nastoji da bude što preciznija u opisu svih proizvoda. Pored toga, ne možemo da garantujemo da su svi opisi kompletni i bez grešaka.

** Sve cene, prikazane na sajtu svezakucu.rs su sa uracunatim popustima i PDV-om.

Reklamacije, Zamena Proizvoda, Deklaracija...

© SVE ZA KUĆU DOO BEOGRAD 2003. - 2024.