Registruj se ili Uloguj ovde.     Pomoć     069609149     069609150     0113047098

Vukodav, Marija Semjonova

Slovenski mitovi i legende prepliću se sa uzbudljivim avanturama u ovom vrhunskom ostvarenju epske fantastike ...

Ocena Posetilaca Broj ocena: 130
Artikal je RASPRODAT !

Pogledaj Aktuelnu Ponudu: Epska fantastika

Šifra Proizvoda: 6359

Poslednja cena bila je: 970 din

Karakteristike proizvoda: Vukodav, Marija Semjonova

Vukodav

Pisac : Marija Semjonova

Format: 13 x 20 cm

Izdavač : Laguna

Broj strana : 530

Opis proizvoda: Vukodav, Marija Semjonova

*** O knjizi ***

Slovenski Gospodar prstenova!

Višemilionski bestseler!

Vukodav – prvi deo fascinantne tetralogije o neustrašivom junaku iz roda Sivog Psa. Majstorski ispripovedana, ova herojska saga o dobru i zlu, prijateljstvu i ratu, ljubavi i smrti, priziva nam u sećanje najbolje stranice Gospodara prstenova, Princa Valijanta, Konana…
I dok s neverovatnom lakoćom uvodi čitaoca u arhetipski svet vanvremenih ljudskih vrednosti, ona istovremeno uspeva da upečatljivo oživi „senke zaboravljenih predaka“: nepravedno zanemareni univerzum Starih Slovena, svakodnevni život njihovih plemena, raznolikost običaja i mitologije.
U iščekivanju najavljene ekranizacije ovog višemilionskog bestselera, čitaoci će imati zadovoljstvo da uživaju u mitskoj atmosferi svojstvenoj retkim i dragocenim knjigama koje su u stanju da nakratko zaustave vreme i otkriju nam čitav jedan nepoznati svet…

*** O piscu ***

Rođena 1958. godine u Sankt Petersburgu, po obrazovanju elektro-avio inženjer, Marija Semjonova je od đačkih dana, od kada je pročitala knjigu o normanskom osvajanju Engleske 1066. godine, stekla "porok" da krišom piše istorijske romane, pretežno vezane za vreme i prostor Vikinga. Godine 1989. izlazi joj prva knjiga, Labudovi obleću a 1992. - Pelko i vukovi.

Zatim sasvim napušta karijeru inženjera i posvećuje se književnosti, prvo kao prevodilac u izdavačkoj kući Severozapad iz Lenjingrada, gde je godinama prevodila "konkurentnu fantastiku" a potom izdaje romane koje je godinama pisala za svoju dušu.

"Šta da se radi – od nečega se mora živeti, i tu inostranu fantastiku sam prevodila na tone. Literarna dostignuća većine tih dela moguće je opisati kao šund, ali – bum je bum, i te knjige su išle kao alva. Došlo je do toga da su domaći autori uzimali strane pseudonime i u tom istom stilu pisali o zmajevima, elfima i trolovima. Tu se već u meni pobunio etnograf: želite fantastiku – imaćete je, ali zašto se uvek insistira na već toliko puta prežvakanom "tolkinovskom" sendviču, a naš prebogat domaći materijal se gura pod tepih?" Rezultat te pobune je Vukodav, izašao 1995. godine. Prvobitno zamišljen kao tetralogija, Vukodav je prevazišao sopstvene okvire požnjevši neočekivani uspeh kod čitalačke publike. Slično Konanu, nastavio se u čitav serijal koji danas piše tim nastavljača «Vukodavovog dela i lika», u okvirima u kojima ga je Marija Semjonova zamislila. Ona sama okrenula se, takođe veoma uspešno, žanru kriminalističkog fantastičnog romana.

Nakon velikog uspeha Vukodava, 1997. je izašao drugi deo: Pravo na dvoboj, a zatim su sledili: Vukodav: Alem – kamen, Vukodav: Znamenje numa i Vukodav: Dijamantske gore.

U međuvremenu, i njene druge knjige postižu veliki uspeh: Valkira, Put labudova, Dva kralja, Vikinzi, Dvoboj sa zmajem... Napisala je i naučno popularnu knjigu Mi, Sloveni, koja je u kasnijim izdanjima preimenovana u Život i verovanja starih Slovena, gde na zanimljiv način otkriva zadivljujući svet starih Slovena.

Takođe, 2005. pojavila se na tržištu i prva video igrica po motivima Vukodavovih avantura.

*** Odlomak ***

1. Ljudožderov zamak

Dan se ugasio i svetlost punog meseca oblila je šumu srebrnastim, vilinskim svetlom. Čovek zvani Vukodav hodao je šumom – preko bregova, po bespuću, dugim, odmerenim, neumornim koracima. Nije se skrivao. Nije se šunjao između drveća, nije izbegavao osvetljene proplanke, nije se prikradao, mada su ga bose noge po staroj navici sasvim bešumno nosile napred. Čizme je, vezane uzicom, prebacio preko ramena. Na drugom ramenu, pridržavajući se kandžicama, sedela je paperjasta, ušata crna zverčica. Kada je Vukodav preskakao oborena stabla ili se provlačio ispod niskih grana, zverčica bi širila krila da održi ravnotežu. Tada se videlo da je to šišmiš i da mu je jedno krilo gotovo raspolućeno.
Ove predele Vukodav je znao napamet, kao svoj džep. Znao je da će pre ponoći biti na svom cilju. U ruci je stezao koplje koje se belasalo na mesečini. Kratko koplje s jakom drškom i širokim, oštrim šiljkom, sa umetnutom prečkom – za krupne zveri.
Samo se dvaput zaustavio. Prvi put – kraj visoke jasike koja se sušila na raskrsnici davno zaraslih šumskih staza. Izvadio je nož, zasekao prst i na ogoljenom stablu nacrtao osvećeni Znak Vatre: točak sa tri paoka povijena u pravcu kretanja sunca. Pod hladnim, mrtvačkim svetlom krv je izgledala crna. Vukodav priljubi oba dlana i čelo uz drvo i postoja tako neko vreme. Usne su mu se nečujno micale, nabrajajući nekakva imena. Zatim je s leđa skinuo vreću, odložio koplje i spustio Neletećeg Miša na glatko drvce, pažljivo otkačivši njegove kandžice sa svoje košulje. Ali, zverčici se nije rastajalo: otrže se, spretno se uspentra po odeći na svoje mesto i ponovo se ugnezdi na njegovom ramenu, snažno zgrabivši zubima debelu lanenu tkaninu – za slučaj da čovek ponovo pokuša da je se otarasi. Vukodav ga mrko pogleda i stade ćutke da se penje uz drvo.
Dosegnuvši prvu granu, okači se o nju i zanjiha se. Ubrzo je grana zaškripala i slomila se pod njegovom težinom. Vukodav životinjski spretno doskoči na meku šumsku travu. Zatim nekoliko puta prelomi granu preko kolena. Nije mario hoće li nečije uho čuti prasak drveta. Ponovo izvuče iz kanija teški ratnički nož i stade da cepa krhotine grane, nacepavši bogat snop iverja. Vukodav je svaki iver namočio krvlju iz prsta i čitav snop pažljivo položio u vrećicu na pojasu. Ustao je, poklonio se drvetu i krenuo dalje.
Drugi put se zaustavio kada je s visokog, strmog brda ugledao pred sobom selo. Odmah je pogledom našao kuću od nabijene zemlje s niskim krovom i više je nije ispuštao iz vida. Nasred krova, kraj slemena, svetleo se otvor dimnjaka. Nekada, veoma davno, u toj kući živeo je dečak iz roda Sivog Psa. Živeo od rođenja do svoje dvanaeste godine. Dvanaestog proleća muškarci iz plemena trebalo je da ga odvedu u mušku kuću na kušnju, da ga proglase muškarcem i da mu, posle obavljenih obreda, daju novo ime. Ne dečiji domaći nadimak, već pravo ime koje se ni po koju cenu ne sme otkriti nijednom strancu. To ime će znati samo najbliži. I još žena, kada dođe vreme da se oženi. A pre nego što ga odvedu šumskim stazama, trebalo je prirediti gozbu na kojoj je moralo biti mesta za sve: za rodbinu, susede, možda čak i za strance – Segvane kunsa Vinitarija koji su se naselili iza rečne okuke...
Ali desilo se da je dečak ipak ostao bez imena. Zato što su u samo predvečerje praznika najamnici kunsa Vinitarija opasali mačeve i napali usnulo selo noću, kao lopovi. Pričalo se da taj prepad ne beše zamišljen radi zarobljenika, ili plena, već zbog osvajanja nastanjenih zemalja i zastrašivanja okolnih plemena. Došavši kao gost, Vinitarije je nameravao trajno da se nastani u tim krajevima...
Dečak, koji se borio kao muškarac, ostao je živ zahvaljujući samo zlobnom hiru pobednika. Napujdali su na njega pse, ali su podivljali mužjaci, ma koliko ih dražili, odbijali da ga rastrgnu već su se, žalosno ga onjušivši, udaljavali... Zatim je bilo mnogo gore. Osam neuspelih bekstava, četiri pijace robova, poniženja preko glave. Na kraju je jogunasto štene Sivog Psa dospelo u Dijamantske gore, u strašni rudnik duboko pod zemljom...

Na kući se otvoriše vrata. Vukodavove oštre oči uočiše siluetu devojke kako promiče kroz osvetljeni pravougaonik. Pritvorivši vrata, devojka se uputi stazom prema obali reke, tamo gde se, bez obzira na pozno doba, nad krovom kovačnice izvijao dim i odakle je dopirala ujednačena lupa čekića. Vukodav se mogao zakleti: devojka je nosila večeru kovaču koji je omrkao nad poslom.
Tako je nekada i njegova majka nosila ocu večeru...
Kakvi ljudi su sada živeli u njegovom domu? Kome je žurila devojka – roditelju, bratu, mužu?
Vukodav naglo sede na zemlju, zagrli rukama kolena i, uzdrhtavši celim telom, spusti na njih glavu. Neleteći Miš mu se izvuče iz pazuha i nežnim jezikom liznu ga po obrazu. Vukodav grčevito uzdahnu i velikim dlanom pokri zverčicu gladeći joj meko krzno. Zatim se uspravi. Na iskrpljenoj koži pantalona ostale su dve vlažne mrlje.
Ustade, prebaci vreću na leđa, uze koplje i pođe dole.

Kovač je jedva stigao da uzme korpu od mlade neveste, kad vrata ponovo zaškripaše. On se iznenađeno osvrte – ko li može biti ovako kasno – ugleda neznanca... i smesta zgrabi čekić, odgurnuvši nevestu iza sebe, štiteći je.
Čovek koji je stajao na pragu morao se sagnuti da bi ušao. Gustu svetlosmeđu kosu koja mu je, poprilično prošarana sedinom, padala do pola leđa, pridržavao je na čelu kožni remen. Na mršavom licu, opaljenom kao jelova kora, preteći su gorele sivozelene oči. Gorele su, kako se učinilo, paklenim ognjem. Čovekov nos bio je polomljen, na levom obrazu se od obrve do vilice protezao ožiljak gubeći se u bradi. Pljačkaš, nasilnik, ubica? Bilo šta od toga.
Nezvani gost pređe pogledom po kovačnici, kao da nije ni primetio ovo dvoje. Zatim njegov pogled ipak skliznu po čekiću kojim je kovač zamahivao u odbrani. Skliznu i vrati se. Ma kakve da su bile prvobitne namere neznanca, tog trenutka ih je zaboravio. Polako podiže ruku i pruži je ka čekiću.
– Daj mi to.
Duboki, prigušeni glas mogao je preplašiti bilo koga. Ne zna se kako bi postupio kovač da se s Vukodavom našao sam, oči u oči. Ali iza njegovih leđa grcao je od užasa pegavi devojčurak-nevesta i on samo još čvršće steže hrastovu dršku.
– Napolje!
– Daj mi to – ponovi Vukodav na jeziku Segvana, ne mičući se s mesta. – To nije tvoje.
– Odlazi dok još možeš! – oporavivši se od prvog straha obrecnu se kovač. Već je uvideo da ovaj nije od kunsovih vojnika. Niti neki od najamnika koji lutaju od zamka do zamka, ne prezirući lak plen, ukoliko im naleti. Osim toga, činilo se da je noćni posetilac sam, i kovač se, budući da je bio glavni momak u selu, unekoliko osmelio. Nije valjda da ne može da odbrani sebe i devojku?
Tada Vukodav kroči napred i kovač polete u stranu, ne stigavši da shvati s koje ga je strane stigao udarac. Devojka vrisnu i baci se na njega u očajničkom pokušaju da odbrani ljubljenog. Ali, Vukodavu više nije bilo ni do mladića, ni do devojke. Sagnuo se i podigao čekić kojim je njegov otac tolike godine kovao raonike i srpove. Na nakovnju je i sada ležao nezavršeni srp. Vukodav ga pomeri u stranu, položi na nakovanj svoje koplje i stade čekićem da mu doteruje blistavi šiljak. Nije se čak ni osvrnuo kada je kovač skliznuo pored zida i, držeći nevestu za ruku, izleteo napolje.

Uskoro se ka kovačnici ustremilo pola sela sa vilama i sekirama. Nisu zaboravili ni vrača koji je poneo lončić s užarenim ugljevljem i svežanj trava dragih Bogovima – za isterivanje zlog duha, ukoliko se nezvani gost zaista pokaže kao takav.
Udarci čekića više se nisu čuli, ali neznanac je još bio tu. Iza vrata se čulo tiho zveckanje metala, kao da neko prebire po alatu. Ljudi počeše da se zgledaju, kovač je stajao neodlučno, opuštene vilice: nikome se nije prvom ulazilo u kovačnicu. Uto se vrata sama otvoriše i Vukodav stade na prag – crna silueta na pozadini užarenog odsjaja ognjišta. Mesec koji je sijao sa strane nije mu obasjao lice, samo mu je u očima zapalio bledi plamen. Ljudi počeše da se došaptavaju. Vukodav polako pređe pogledom po njima i iznenada upita na segvanskom:
– Ko živi u zamku iza rečne okuke?
Neki su se posle kleli da mu je glas odjekivao. Nekoliko trenutaka vladala je tišina, zatim neko odgovori:
– Blagorodni kuns Vinitarije...
A iza leđa se začu vragolasti dečiji glas:
– Ljudožder!
Jer nema te sile koja bi dečake zadržala kod kuće kada im očevi i braća nekuda odjure naoružani. I nikakva sila neće ih sprečiti da još jednom viknu nadimak groznog kunsa za šta je, ako to čuju stražari, u najboljem slučaju sledovalo žestoko šibanje.
Vatra iza Vukodavovih leđa naglo se rasplamsala. U travi poskoči neprozirna senka, zasvetleše oči. Ljudi ustuknuše korak unazad. A kada se Neleteći Miš uzverao po kosi na Vukodavovu glavu, preteći raširio krila i zašištao, seljani se dadoše u beg. Ispario je čak i vrač. Bio je mudar i pre ostalih je shvatio: protiv ovog duha neće pomoći ni užareni ugalj, ni svete trave.
Kasnije se mladi kovač ipak vratio u opustelu kovačnicu, ponovo raspalio vatru u ognjištu i pregledao svoju imovinu. Sve je bilo na svom mestu, osim prastarog čekića. Dugo su on i nevesta nagađali šta bi to moglo da znači.

Kuns Vinitarije pojavio se kod Sivih Pasa krajem leta. Stigao je na dotrajalom ratnom brodu i iskrcao se na čelu tri desetine surovih, od vetra ogrubelih mornara. Sivim Psima je rekao da je došao u miru. Tražio je novu domovinu za svoje pleme. Na njihovom pradedovskom ostrvu život je postajao nemoguć zbog lednika koji su nadirali.
Te reči nisu iznenadile Sive Pse. Veni su znali da ostrvski Segvani poslednjih stotinak godina preživljavaju teška vremena. Nisu se oni tek tako u sve većem broju preseljavali na kontinent. Velika je nevolja kada unuci žive tamo gde nisu umrli njihovi dedovi! Posle većanja, Sivi Psi su plavokosom kunsu pokazali ničiju zemlju na drugoj obali Svetlinje. Zemlja Vena završavala se na toj obali. A do zemlje Solvena na zapadu bilo je još daleko.
Vinitarije se srdačno zahvaljivao za milost...
Otkuda su Sivi Psi mogli znati da je svog ljubaznog vođu ostrvsko pleme još odavno nazvalo Ljudožderom...
Iz senke vrbika, Vukodav je preko reke posmatrao zamak koji se uzdizao nad strmom obalom. Jasno je video Ljudožderove ratnike-komese kako šetkaju po palisadi. Znao je da ga ne mogu primetiti. Zapazio je još i to da je gazda kod kuće. Nad strmim krovom lenjo se vijorila zastava. Ista ona zastava koju je sanjao tokom dugih jedanaest godina.
Skinuo je vreću s leđa i spustio je na zemlju. Neleteći Miš više nije bio s njim. Vukodav ga je pre izvesnog vremena ostavio kraj ulaza u pećinu gde su se pod tavanicom gnezdila njegova sabraća. Zverčica je očajno cičala i pokušavala da trči za čovekom, jedinim bićem uz koje se osećala sigurnom, ali Vukodav je otišao, ne obazirući se. Moguće je da Neleteći Miš i sada puzi njegovim tragom, cvileći i batrgajući se po travi na kratkim šapicama. Vukodav smesta odagna tu misao.

* Sve Za Kucu doo nastoji da bude što preciznija u opisu svih proizvoda. Pored toga, ne možemo da garantujemo da su svi opisi kompletni i bez grešaka.

** Sve cene, prikazane na sajtu svezakucu.rs su sa uracunatim popustima i PDV-om.

Reklamacije, Zamena Proizvoda, Deklaracija...

© SVE ZA KUĆU DOO BEOGRAD 2003. - 2024.