Registruj se ili Uloguj ovde.     Pomoć     069609149     069609150     0113047098

Plime Rata, Stiven Presfild

Istorijski ep iz pera autora bestselera OGNJENA KAPIJA - roman o ratu koji je izmenio tok istorije i protivrečnoj ličnosti vođe koji je zaveo čitav narod.

Ocena Posetilaca Broj ocena: 102

Cena sa PDV: 899 dinara

Na Stanju

Šifra Proizvoda: 6490

Vreme slanja:  1 - 2 radna dana

Isporuka: Teritorija Cele Srbije

Dostava: Kurirska služba

Masa za dostavu: 0.40 kg (cena dostave)

Plaćanje: Pouzećem, na Račun, onLine: Visa, Master, Dina

Mozete platiti online karticama banke Intesa na 6 rata bez kamata

Proizvođač: Laguna

Brend: Laguna

Karakteristike proizvoda: Plime Rata, Stiven Presfild

Plime Rata

Pisac : Stiven Presfild

Format : 13 x 20 cm

Izdavač : Laguna

Broj strana : 425

Opis proizvoda: Plime Rata, Stiven Presfild

*** O Knjizi :

Neprevaziđen u ratovanju, vešt u politici, neodoljiv ljubavnik, Alkibijad je bio najdraži sin i najveći vojskovođa Atine svog vremena. Odmetnuti Sokratov sledbenik, oličavao je i najbolje i najgore strane Zlatnog doba Grčke. Vodio je svoje vojske iz pobede u pobedu i na kopnu i na moru, ali je, kao heroji velikih tragedija, postao žrtva sopstvene gordosti i oholosti, ispada i previsokih težnji. Optužen je za prestup protiv države i izgnan iz svoje voljene Atine, da bi se prihvatio oružja u službi svojih pređašnjih neprijatelja. Gotovo pune tri decenije bratoubilački rat hara Grčkom, a Alkibijad obema stranama pomaže da se domognu pobeda. Na kraju mu ne veruju ni na jednoj. Ispripovedane iz osuđeničke ćelije Alkibijadovog telohranitelja i ubice, čoveka čija ljubav i gnušanje prema svom bivšem zapovedniku odražavaju izmešana osećanja čitave Atine, Plime rata su istinska saga o jednom izuzetnom razdoblju, o ratu koji je izmenio tok istorije i protivrečnoj ličnosti vođe koji je zaveo čitav narod.

*** Kritike :

„Presfild prikazuje ne samo prizore bitaka koji vas primoravaju da se naježite, nego i bezbrojne trenutke hrabrosti i kukavičluka, požude i sirovog humora... A još više od toga zadivljuju njegovi istančani portreti drevnih Atinjana.“
Esquire

„Drsko i izvanredno epsko delo, inteligentno i dirljivo.“
Kirkus Reviews

„Pažnja koju Presfild posvećuje istorijskim pojedinostima nema premca. Ovo je roman koji prati čitaoca još dugo pošto je pročitao poslednje poglavlje.“
Library Journal

„Zapanjujuće verodostojna istorijska priča. Presfild je majstor pripovedanja, posebno vešt u slikovitim opisima kopnenih i pomorskih bitaka, političkih spletki i živopisnih likova, što sve zajedno stvara snažan i uverljiv portret ratom rastrgane Grčke.“
Publishers Weekly

*** O Piscu :

Stiven Presfild je rođen 1943. u Porto Spejnu na Trinidadu. Pošto je 1965. diplomirao na Univerzitetu Djuk, stupio je u marince. Pripadnik ovih elitnih vojnih trupa bio je sve do 1971. godine, kada se oženio, preselio u Njujork i zaposlio kao pisac reklamnih tekstova za jednu firmu. U želji da uradi nešto kreativnije i značajnije, dao je otkaz i počeo da piše roman. Ta odluka se umalo pretvorila u njegovu životnu katastrofu. Tri godine kasnije, razveden i bez prebijene pare, živeo je u jednoj prikolici pokraj reke, od niza privremenih poslova kao što su branje voća i vožnja taksija i traktora.

U međuvremenu je napisao tri romana, od kojih nijedan nije objavljen. Tada je Presfild rešio da je vreme za novu veliku promenu i odselio se u Grad snova, gde je u narednih petnaest godina napisao, ili sarađivao na pisanju trideset i četiri scenarija. Od filmova snimljenih prema njima neki su zaboravljeni vrlo brzo, i ni sam Presfild ne želi da ih se seća. Tih godina, omiljena knjiga mu je postala Bhagavad-Gita, i u njoj je pronašao i inspiraciju za prvi svoj roman koji je ne samo objavljen nego i dospeo na bestseler liste, pod naslovom The Legend of Bagger Vance (Legenda o Bageru Vensu).

Za njim su usledila tri istorijska romana čija se radnja odigrava u antičkoj Grčkoj i koji su, jedan za drugim, postigli zavidan uspeh, pre svega u Sjedinjenim Državama i u Grčkoj: Gates of Fire (Ognjena kapija), Tides of War (Plime rata) i Last of the Amazons (Poslednje Amazonke). Ognjena kapija zvanično je uvrštena u obaveznu literaturu za studente Vojne akademije Sjedinjenih Država i pripadnike specijalnih pomorsko-pešadijskih jedinica. U septembru 2003. Sparta (danas sasvim malo naselje na mestu nekadašnje Leonidine kraljevine) proglašava Stivena Presfilda svojim počasnim građaninom.

Poslednji Presfildov roman, objavljen u decembru 2004, nosi naslov The Virtues of War, a Novel of Alexander the Great (Vrline rata, Roman o Aleksandru Velikom).

*** Odlomak :

PROTIV POLEMIDA

I

MOJ DEDA JASON

Moj deda Jason, sin Aleksija iz pokrajine Alopecije, umre u suton četrnaestog dana bedromiona pre godinu dana. Dva su mu meseca bila ostala da uzme devedeset treću. Bio je poslednji iz onog nezvaničnog ali žestoko predanog kruga sadrugova i prijatelja okupljenih oko filozofa Sokrata.
Život moga dede proticao je od doba kad je Perikle postavio temelje velike atinske države, dana gradnje Partenona i Erehtejona, preko Velike kuge, uspona i pada Alkibijadovog, da bi se prepleo s onim pogibeljnim dvadesetsedmogodišnjim požarom koji u našem gradu zovemo Spartanskim ratom, a koji je po celoj Grčkoj poznat onako kako ga je istoričar Tukidid zabeležio, kao Peloponeski rat.
U mladosti se deda borio kao pomorski starešina kod Sibote, Potideje i Skiona, a kasnije na Istoku kao zapovednik trireme i čitave eskadre u bitkama kod Kujinog groba, Abida (gde je stekao odličje za hrabrost, kljastu nogu, i slučajno ostao bez oka) i Arginuskih ostrva. Kao građanin, jedini se on, pored Euriptolema i Ahioha, usprotivio pred Većem svetini i stao u odbranu Desetorice vojskovođa. Za života je sahranio dve žene i jedanaestoro dece. Služio je svom gradu od vrhunca njegove premoći, kad je Atina bila gospodarica dve stotine država-vazala, do časa kad su je porazili najljući njeni neprijatelji. Ukratko, ne samo da je bio očevidac, nego je i učestvovao u većini značajnih zbivanja savremenog doba i poznavao je mnoge od najvažnijih njihovih učesnika.
Kad je dedu na izmaku života već izdavala snaga i kad je mogao da se kreće samo uz nečiju potporu, odlazio sam mu svakodnevno. U svakoj porodici bude poneko raspoloživ, kako svedoče lekari, kome dopadne da pritekne ostarelom i onemoćalom čeljadetu.
Ali za mene ovo nikada nije bio zadatak. Ne samo da sam dedu na-jvećma poštovao, nego mi je i prijalo njegovo društvo, toliko da se to ponekad bližilo ushićenju. Satima sam mogao da ga slušam dok mi priča i bojim se da sam ga nemilostivo zamarao zapitkivanjima i saletanjem.
Ličio mi je na našu žilavu atičku lozu, na koju godinu za godinom osvajači nasrću buktinjom i sekirom, koju leti prži sunce, zimi mrznu mrazevi, a ipak se ne da ubiti nego istrajava, crpeći snagu iz dubina zemljinih da donese ploda iz koga će poteći, uprkos svim lišavanjima, ili možda upravo zbog njih, najmednije i najpitkije vino. Živo sam osećao da će se njegovom smrću okončati jedno razdoblje, i ne samo razdoblje atinske veličine, nego i doba ljudi takvog dosega do koga mi, današnji pojedinci, više ne domašamo niti se možemo nadati da ćemo dostići njihova merila vrline.
Ranije te godine tifus mi je odneo dvoipogodišnjeg sina mezimca, i to mi je u svemu izmenilo život. Nigde utehe nisam nalazio, izuzev u dedinom društvu. Krhkost tog stiska kojim se mi smrtnici držimo za postojanje, prolaznost naših časova pod suncem, nadneli su mi se poviše srca; samo sam uz dedu nalazio nekakvog uporišta, na tlu stenovitom, ali ipak donekle čvršćem.
Tih sam jutara ustajao pre osvita, pa bih dozvao svog psa Čuvara (ili tačnije, odazivao sam mu se na pozive) i odjahao do pristaništa uz Teretni put, da se posle kroz pobrđe vratim do porodičnog imanja kod Hrastovog brega. Rani jutarnji sati bili su mi kao melem. S puta se videlo kako dole u luci mornarica već izvodi ratne vežbe. Mimoilazili smo se s drugim plemićima na putu za njihove posede, pozdravljali trkače što su se pripremali za takmičenja i mlade konjanike na vežbama u brdima. Pošto bih posvršavao jutarnje poslove po imanju, ostavio bih ždrepca u štali i produžio peške, sa Čuvarom uz sebe, uz maslinama prošarane, suncem sažežene padine do dedine kolibe.
Poneo bih mu ručak. Pričali smo, na senovitom tremu, ili jednostavno sedeli jedan kraj drugog ćutke, dok je Čuvar leškario na prohladnim kamenim pločama između nas.
„Čudnovata je boginja uspomena, darovi joj se promeću kako godine prolaze“, opazio je deda jednog takvog popodneva. „Čovek ne može da se priseti šta je bilo pre jedan sat, a vraća mu se što je prošlo pre sedamdeset godina, kao da mu se ovog časa pred očima zbiva.“
Zapitkivao sam ga, često bezobzirno bojim se, za ta davnašnja blaga njegovog srca. Može biti da se on i radovao mladom slušaocu željnom njegovih priča, jer kad bi se jednom u njih otisnuo, pratio bi im tok onako neumoran kakav je u pohodima uvek bio, u tančine, sve do svršetka. U njegovo vreme pisarsko umeće još nije bilo zavladalo, i dar pamćenja još se čuvao netaknut. Ljudi su umeli po sećanju da govore čitave dugačke odlomke Ilijade i Odiseje, naizust da kazuju strofe stotina himni, i da navode delove tragedije koju su gledali pre mnogo dana.
Još živopisnije se moj deda, čak i tada, prisećao ljudi. Ne samo prijatelja i junaka, već i robova, pa i konja i pasa, stabala i čokota loze koji su mu utisnuli pečat na srce. Mogao je da prizove u pamet neku davnu dragu, počivšu još od pre sedamdeset i pet leta, i da oživi njen lik u bojama tako neposrednim te se čoveku činilo da je gleda pred sobom, mladu i prekrasnu, od krvi i mesa.
Pitao sam jednom dedu koga je od svih znanih mu ljudi držao najizuzetnijim.
„Najplemenitijim“, odvratio mi je bez oklevanja, „Sokrata. Najodvažnijim i najizvrsnijim Alkibijada. Najhrabrijim Trasibula Ciglu. Najopakijim Anita.“
Sledeće mi se pitanje nametnulo samo po sebi. „Ima li među njima neko kome te sećanja najjače vuku? Neko kome ti se misli stalno vraćaju?“
Na ovo je deda ustuknuo. Baš čudno što pitam, odgovori mi, jer da, ima jedan čovek koji mu je odskora, iz razloga koje ne ume da naznači, počesto na umu. A taj nije, reče deda, ni slavljen ni čuven, nije ni zapovedao brodovljem niti je bio arhont, i njegovo ime nećeš naći u zapisima, izuzev možda u nekoj zamućenoj i punoj osude pribelešci.
„Ne mogu a da ne nazovem ovog čoveka najprogonjenijim od svih koje sam znao. Bio je aristokratskog roda, Akarnjanin. Jednom sam ga branio, da ga ne osude na smrt.“
Ovo mi je odmah podstaklo znatiželju, pa sam tražio od dede da mi ispriča opširnije. Nasmešio se i kazao da će taj poduhvat možda iziskivati mnoge sate, jer se pripovest o tom čoveku rasprostire desetinama godina, preko zemalja i morâ većeg dela znanog nam sveta. Takvi me izgledi nisu odvratili, već još više razgoreli u meni želju da čujem tu priču. Molim te, preklinjao sam; dan je već poodmakao, ali da čujem makar početak.
„Baš si lakomo štene, je li?“
„Na tvoje priče, deda, najlakomije.“
Nasmešio se. Da počnemo, onda, pa ćemo videti kuda će nas priča odvesti.
„U to vreme“, otpočeo je, „još se nije bila uzdigla ova vrsta retoričara stručnih za sudske poslove. Na suđenju se svako sam branio. Mogao je, međutim, po želji, imenovati nekog bliskog – oca ili strica, prijatelja ili nekog uticajnog plemića – da mu pomogne da se pripremi.
Ovaj je čovek za to zamolio mene, jednim pismom iz tamnice. Što je bilo čudno, jer nas dvojica nismo imali zajedničkih poznanika. Zatekli smo se istovremeno na nekoliko ratnih pozornica, i delili smo odgovornosti s mladim Periklom, sinom velikog Perikla i Aspazije, jer smo obojica imali tu povlasticu da ga nazivamo prijateljem; ovo, međutim, nije bilo neuobičajeno u to vreme, i ni po čemu nije moglo da stvori među nama vezu. A zatim, taj je čovek, najblaže rečeno, bio ozloglašen. Iako je kao starešina priznate hrabrosti imao iza sebe dugu i istaknutu službu državi, u Atinu je u času njene predaje ušao ne samo pod spartanskim stegom, nego i odeven u spartanski skerlet. Verovao sam, i to sam mu i rekao, da krivac za tako sramno delo mora pretrpeti najtežu kaznu, te da nikako ne mogu doprineti oslobađanju takvog zločinca.
Ali on je, bez obzira na to, ostao istrajan. Posetio sam ga u zatočeništvu i saslušao njegovu priču. Iako je tada i sam Sokrat, osuđen na smrt, čekao izvršenje presude među zidovima iste tamnice, a njemu sam morao priteći pre svega, da i ne pominjem poslove moje vlastite porodice, pristao sam da pomognem ovom čoveku u pripremama za odbranu pred sudom. Ne zato što sam verovao da bi ga mogli osloboditi, niti što sam verovao da zaslužuje da ga oslobode (sam je spremno potvrdio svoju krivicu), već stoga što sam osećao da njegova povest mora biti javno obznanjena, makar samo pred porotom, da bi se prinelo ogledalo licu demokratije koja je počinila nešto tako opako kao što je presuda najplemenitijem njenom građaninu svih vremena – mom gospodaru Sokratu, i time ovenčala i sprovela prinošenje same sebe na žrtvu.“
Ovde je deda zaćutao na nekoliko časaka. Oči je obratio nekud unutra, prizivajući u srcu sećanja na tog čoveka i glasove iz tih dana.
„Kako je bilo ime tom čoveku, deda?“
„Polemid, sin Nikolin.“
Ime mi je odnekud bilo poznato, ali nisam mogao da mu dam ni mesto ni značenje.
„To je onaj čovek“, nastavio je deda, „koji je ubio Alkibijada.“

* Sve Za Kucu doo nastoji da bude što preciznija u opisu svih proizvoda. Pored toga, ne možemo da garantujemo da su svi opisi kompletni i bez grešaka.

** Sve cene, prikazane na sajtu svezakucu.rs su sa uracunatim popustima i PDV-om.

Reklamacije, Zamena Proizvoda, Deklaracija...

© SVE ZA KUĆU DOO BEOGRAD 2003. - 2024.