Registruj se ili Uloguj ovde.     Pomoć     069609149     069609150     0113047098

Svetkovina Ruža, Indu Sundaresan

Ljubavna priča o caru Džahangiru i Mehrunisi, otpočeta u DVADESETOJ SUPRUZI, nastavlja se u uzbudljivom novom romanu Indu Sundaresan.

Ocena Posetilaca Broj ocena: 96
Artikal je RASPRODAT !

Pogledaj Aktuelnu Ponudu: Istorijski romani

Šifra Proizvoda: 6494

Poslednja cena bila je: 890 din

Karakteristike proizvoda: Svetkovina Ruža, Indu Sundaresan

Svetkovina Ruža

Nastavak Dvadesete Supruge

Pisac : Indu Sundaresan

Format : 13 x 20 cm

Izdavač : Laguna

Broj strana : 440

Opis proizvoda: Svetkovina Ruža, Indu Sundaresan

*** O Knjizi :

Ljubavna priča o caru Džahangiru i Mehrunisi, otpočeta u Dvadesetoj supruzi, nastavlja se u uzbudljivom novom romanu Indu Sundaresan.

Car Džahagir, vladar Mogulskog carstva u Indiji u sedamnaestom veku, ponovo se oženio, po dvadeseti put. Ali, Mehrunisa je drugačija od ostalih supruga. Ovoga puta car se oženio iz ljubavi, sedamnaest je godina čekao tu svoju nevestu, i neki se na carskom dvoru brinu da bi Mehrunisa mogla upravljati njihovom budućnošću.

Njihove brige imaju osnova. Mehrunisa, ili Nur Džahan (“Svetlost sveta”) kako ju je nazvao muž, uskoro postaje najmoćnija žena u Mogulskom carstvu. Počinje da vlada nalazeći se iza haremskog zida, obrazuje huntu - savez sa ocem, bratom i pastorkom, princom Huremom. Mehrunisin uticaj izaziva zavist i spletkarenje te, uporedo s pucanjem porodičnih veza usled izgona, ratova, brakova, i utamničenja, tako i nekad moćna Mehrunisa ostaje opasno ranjiva.

Svetkovina ruža je roman egzotičan, čulan, epski po obuhvatu, i prelepo napisan - još jedan dokaz bogatog talenta i mašte Indu Sundaresan.

*** Kritike :

“Obuhvatna, temeljno dokumentovana priča o želji, seksualnim običajima, i političkom izdajstvu.”
Publishers Weekly

“Nema sumnje da je Sundaresan darovita pripovedačica s očiglednom strašću za istoriju.”
USA Today

*** O Piscu :

Indu Sundaresan je rođena u Indiji ali je odrastala u vojnim bazama širom zemlje. Njen otac, inače vojni pilot, takođe se bavio pisanjem. Indu je ljubav prema knjigama razvijala godinima, slušajući pripovedanja oca i dede utemeljnim na Hindu mitologiji. Pošto nije diplomirala na ekonomskom fakultetu u Indiji, Sundaresanova se seli u SAD gde završava univerzitet u Delaveru. Njen urođeni talenat za pisanjem dolazi do izražaja i Indu počinje da se bavi onim za šta je genski predodređena – pisanjem. Pored hit-romana koje je napisala, Dvadeseta supruga i Svetkovina ruža, bavila se i radom u pozorištu, gde je pisala scenarija, programe, vesti…

Jedno vreme objavljivala je kratke priče u The Vincent Brothers Review i na sajtu iVillage.com

Za roman Dvadeseta supruga 2003. godine nagrađena je priznanjem Washington State Book Award.
Živi i radi u Sijetlu.

Posetite: www.indusundaresan.com

*** Odlomak :


Maske su pale – čini bačene –
I u Selimovom srcu eto nove žene
Njegove Nurmahal, njegovog harema Svetlosti!
A minule brige snaže samo
Čar blistavog pogleda svakog;
I draži se čini svaki osmeh što sviće
Posle vremena kad njegove svetlosti bilo nije:
I uz njene uzdahe, još je srećniji sada,
Dok njena glava uz ruku mu se pruža,
A ona mu šapće, oka nasmejana,
„Seti se, ljubavi, Svetkovine ruža.“

– TOMAS MUR, Lala Ruk

1

Priroda ju je obdarila bistrinom, pronicljivošću,
hirovitošću, zdravim razumom. Obrazovanje je te darove prirode razvilo do neslućene visine. Dobro je poznavala persijsku književnost i pisala stihove,
prozračne i tečne, što joj je pomoglo da zarobi srce
svog muža.
– Beni Prasad, Istorija Džahangira

Prošli su jun i jul. Monsuni su ove godine zakasnili – noći su, mirisom u vazduhu, svežinom na koži i nečujnim munjama koje su parale nebo, neprekidno nagoveštavale kišu. Ali, s dolaskom novog jutra, sunce se ponovo moćno uzdizalo rugajući se Agri i njenim žiteljima. Dani su se vukli jedan za drugim, prkosno vreli, i svaki je udah bio napor, svaki pokret borba, a svaka noć natopljena znojem. U hramovima su vršeni obredi, mujezini su melodičnim i molećivim glasovima pozivali vernike na molitvu, a na jezuitskim crkvama zvonila su zvona. No činilo se da su bogovi ravnodušni. Pirinčana polja, preorana nakon premonsunskih kiša, čekala su setvu; ako budu predugo čekala, zemlja će ponovo otvrdnuti.
Retki prolaznici tromo su se kretali ulicama Agre; samo ih je nekakva strašna nevolja mogla izmamiti iz njihovih kamenom obloženih prohladnih kuća. Čak su i uvek raspomamljeni parijski psi dahtali ležeći na pragovima kuća, previše iscrpljeni da zalaju kada ih neki nestaško u prolazu pogodi kamenom.
I bazari behu opusteli, ćepenci spušteni, prodavci suviše iscrpljeni da bi se cenjkali sa mušterijama. Kupci će morati da sačekaju svežije dane. Činilo se da je čitav grad skoro sasvim zamro.
Carske palate i dvorišta behu utihli preko noći, hodnici opusteli bez koraka. Robinje i evnusi mahali su lepezama od paunovog perja u prelivima duginih boja, jednom rukom brišući znojava lica. Haremske gospe spavale su dok ih je na mahove hladio dašak lepeza, a pored njih su stajali pehari sa hladnim šerbetom začinjenim husom i đumbirom. Svako malo, robinja bi donosila svež pehar pun komadića leda. Kad se njena gospodarica probudi, a budila se često tokom noći, piće će biti spremno. Led, odlaman u ogromnim komadima s planina Himalaja, prekrivan vrećama od jutenog platna i dovožen na volujskim zapregama u ravnicu, beše blagoslov za sve, i plemiće i pučane. Ali na ovoj vrelini, isuviše se brzo topio, i ispod strugotine i jute pretvarao u barice mlake vode.
U palati cara Džahangira, muzika je lebdela dvorištem, zastajkivala i razigravala se na nepomičnom noćnom vazduhu, dok su svirači prstima vešto prevlačili po žicama sitara.
Dvorište beše pravougaono, oštrih linija, izgrađeno s mogulskom i persijskom preciznošću. Jednu stranu dvorišta zauzimao je zasvođen trem s vitkim lukovima; duž druge strane raslo je drveće i žbunje čiji obrisi u mraku behu rasplinuti i nejasni. Usred dvorišta beše četvrtast bazen, a voda u njemu mirna i nepomična. Stepenice od peščara spuštale su se od trema sve do mermerne platforme, platforme koja se, gradeći šaru nalik nedostajućem zubu pri osmehu, zarivala u bazen. Dve osobe ležale su usnule na platformi pod blagim okom noćnog neba. Muzika je dopirala sa zaklonjene galerije, iznad lukova trema.
Kad je otvorila oči, Mehrunisa je najpre ugledala nebo iznad sebe, osuto zvezdama. Zvezde su ispunjavale svaki delić njenog vidnog polja, tavanica od dijamanata na crnom somotu. Car Džahangir spavao je kraj nje, čela naslonjena na njeno rame. Njegov dah, vreo na njenoj koži, beše miran. Mehrunisa nije mogla da vidi lice svog muža, samo vrh njegovog čela. Kosa mu beše zalizana preko lobanje, sa prstenom oko glave na mestu gde je tokom dana stajao carski turban. Lakim pokretom ona dotače njegovo lice, prsti joj zastadoše na njegovoj jagodičnoj kosti, a zatim se kružnim pokretima spustiše niz bradu, gde joj čekinje zagrebaše jagodice prstiju. Činila je to ne budeći ga, opipavala je njegovo lice, istraživala poznato, iako joj sećanje beše preplavljeno svakim njegovim obrisom i borom.
Kad je otišla na spavanje, Mehrunisa je bila sama. Čekala je Džahangira, čitala pri svetlosti uljanice, ali ubrzo, onako iscrpljenoj vrućinom, reči joj se počeše mutiti pred očima i ona zaspa, s knjigom pokraj sebe. Mora da je došao kasnije, sklonio knjigu, pokrio je lakim pamučnim čaršavom. Prsti joj se umiriše na carevom licu i premestiše se na njegove grudi.
Prvi put posle mnogo, mnogo godina, Mehrunisa postade svesna odsustva osećanja. Ni straha, ni zebnje, niti osećaja da joj nešto nedostaje u životu. Prvi put, takođe, nije u polusnu slepo ispružila ruku da potraži Ladli. Znala je da je Ladli na sigurnom, u odajama blizu njenih. Znala je, ne razmišljajući o tome, da je pre odlaska na počinak car obišao Ladli da bi joj, kad se probudi, mogao reći da je njena kći dobro.
Naslonila je lice na njegovu glavu, i nozdrve joj ispuni slab miris sandalovine. Beše to miris koji je vezivala za Džahangira, za spokoj, za ljubav. Da, ovo jeste ljubav. Ali ljubav drugačije vrste, ljubav za koju nije znala da postoji, za koju nije verovala da je može osetiti. Toliko godina želela je dete, a onda je dobila Ladli. Svih tih godina ona je želela i Džahangira, takođe, ne shvatajući sasvim zašto. Zato što ju je navodio da se osmehuje u sebi, zato što je obasjavao njen život, davao mu smisao, punoću i svrhu. Čudila se tolikoj snazi osećanja. Plašila se – zbog mogućnosti da njeno biće, kad se jednom venčaju, postane toliko obuzeto njime da više neće moći da upravlja životom koji je onako brižljivo gradila.
Od venčanja sada behu prošla dva meseca, dva sanjarska meseca, kad se činilo da vreme oko njih prolazi u sporim krugovima. Čak su i carstvo i poslovi oko njega ustuknuli, oklevali negde u prikrajku. Ali prošle noći, baš kad su krenuli na počinak, Džahangir prvi put beše pozvan. Carstvo više nije moglo da čeka.
Nežno je premestila Džahangirovu glavu na svilom presvučeni jastuk, sklonila njegovu ruku sa svog stomaka, gde je počivala, i uspravila se. Sa njene leve strane, duž lukova trema, evnusi na straži se ukrutiše. Sedela je posmatrajući ih, te polumuškarce koji se brinu o carevoj ličnosti. Beše tu petnaest evnuha, po jedan ispod svakog luka od peščara. Stajali su razmaknutih nogu, sa rukama iza leđa, pogleda uprtih preko bazena u gustu pomrčinu bašte. Stražari oko Džahangira smenjivali su se na svakih dvanaest sati, i to u različitim kombinacijama, tako da nikad dva ista čoveka nisu bila u prilici da kuju zaveru.
Dok je sedela tu i posmatrala ih, a oni se namerno pravili da je ne primećuju, vlažan znoj poče da se skuplja ispod njene teške kose, po vratu, natapajući tanku pamučnu kurtu koju je na sebi imala. Protrljala je leđa i rasplela pletenicu, sve dok joj kosa nije prekrila ramena poput gustog prekrivača. Zaobišavši usnulog cara, Mehrunisa ode do ivice platforme i sede, pustivši da joj noge plutaju po površini vode. Preko dvorišta nalete povetarac, i ona diže lice prema vetru, podižući ruke da joj vetar zatalasa duge rukave tunike. Doneo je miris lišća nima koje je tinjalo u mangalima na tremu, dovoljno neprijatan da otera komarce.
Voda oko nje beše prekrivena svetiljkama od listova banijana povezanih grančicama u obliku posude u kojoj se nalazilo susamovo ulje i fitilj od pamučne niti. Na jednom kraju bazena, u punom noćnom cvatu, drvo parijata povilo se u stranu i lagano ispuštalo bele cvetiće u vodu. I zvezde su se povremeno ogledale na površini vode, na mestima do kojih nije dopirala svetlost svetiljki. Otisnuvši se preko ivice mermerne platforme, Mehrunisa utonu u bazen.
Voda beše topla i kao med teška oko nje, ali hladnija od vazduha. Mehrunisa zagnjuri glavu, pustivši mokru kosu da joj se vijori oko lica. Izgovori naglas svoje novo ime. „Nur Džahan“. Glas joj se prelomi kroz gustu vodu, mehurići vazduha nabubriše i pobegoše na površinu golicajući joj obraze.
Ona je Nur Džahan. „Svetlost sveta“. U njoj počiva svetlost nebesa. Ili je barem tako Džahangir rekao na dan njihovog venčanja, kad joj je podario ovu titulu. Od današnjeg dana moja voljena carica zvaće se Nur Džahan. Više nije samo Mehrunisa, što je ime koje joj je otac dao na rođenju. Nur Džahan beše ime za svet, ime kojim će je zvati drugi. Beše to ime koje zapoveda, uliva poštovanje i zahteva pažnju. Sve same korisne osobine koje jedno ime treba da ima. Car je poručivao dvoru, carstvu i drugim ženama iz carskog harema da Mehrunisa nije obična ljubav.
Otisnula se od platforme i zaplivala. Kad je doplivala do parijata, naslonila se na zid, posmatrajući bele cvetove rasute po vodi poput snežnih pahulja. Nije se okrenula levo da pogleda mutne figure na tremu, a ako su je evnusi i posmatrali, nisu to odavali nijednim pokretom. A ipak, da je njena glava ostala predugo ispod vode, sigurno bi se stvorila neka ruka da je izvuče na površinu. Za njih, ona je sada predstavljala Džahangirovu najveću dragocenost. Mehrunisa je kružila nogama kroz vodu, nemirna, čeznući za nekim pokretom, za nečim što evnusi ne mogu da vide, nečim što do sutra neće znati čitava carska zenana.
Smetalo joj je to posmatranje, umaralo je, neprekidno se pitala da li radi šta treba. Džahangir nikad nije mario za ljude oko sebe – odrastao je sa njima i shvatao da je njihovo prisustvo neizbežno. Toliko je malo razmišljao o njima da se u njegovoj glavi oni nisu razlikovali od divana, ili jastuka, ili pehara vina.
Mehrunisa se okrete i mokrom rukom počisti cvetove parijata sa kamene ivice bazena. A zatim, podižući ih jedan po jedan, poređa cvetove u niz. Onda napravi još jedan niz, okrećući latice ka unutra, prema sebi. Ovo je dvorište divanhane, dvorane za javne zvanične prijeme. Evo ratnih slonova u pozadini, pučana ispred njih, trgovaca, plemića, a sasvim napred – presto na kome sedi Džahangir. Sa strane stavi još dva cveta, jedan iza cara, a drugi desno od njega. Otkinuvši latice sa cvetova parijata, nasloni narandžaste peteljke jednu na drugu, okruživši poslednja dva cveta. To beše haremska galerija na dvoru, stabljike behu mermerni rešetkasti zaslon koji je skrivao carsku zenanu. Muškarci okupljeni dole ne mogu ih videti. Ne mogu ih ni čuti.
Džahangir je upravo počeo svoj uobičajeni dnevni darbar, javne prijeme i susrete sa dvoranima. Mehrunisa sedi iza njega, na galeriji zenane, i posmatra kako car obavlja dnevne poslove. Ponekad umalo da glasno progovori, kad joj nešto dođe na um, a onda se uzdrži, svesna da je zaslon stavlja u drugačiji položaj. Zaslon je čini ženom. Ženom bez glasa, bez sopstvenog mišljenja. Ali šta ako… ona podiže jedan od haremskih cvetova i položi ga u središte dvorane, ispred prestola. Za mnoge godine koje je provela u braku sa Alijem Kulijem, kad je Džahangir postojao samo kao daleki san, Mehrunisa je besnela zbog ograničenja u svom životu. Želela je da sedi na carskoj galeriji, ali ne kao puki posmatrač, već kao pripadnica carskog harema – ne samo kao dvorska dama već kao carica. Ona vrati cvet nazad, u granice od narandžastih stabljika, iza zaslona galerije. To nije dovoljno. Da li sme da traži više od toga? Ali koliko više, i kako to da traži? Da li će joj Džahangir dati to što traži? Da li će se usprotiviti nepisanim pravilima koja je kao njegovu caricu, njegovu suprugu i ženu sputavaju u životu?
Drhtavih ruku, ponovo podiže cvet i stavi ga pored Džahangira. Eto ih gde sede, dva cveta parijata, rascvetala i miomirisna, jedan kraj drugog na carskom prestolu. Mehrunisa nasloni bradu na kamenu ivicu bazena i zatvori oči. Čitavog života želela je život muškarca, slobodu da ide kud hoće, da čini sve što poželi, da kaže ono što misli, ne strepeći od posledica. Bila je posmatrač u sopstvenom životu, nesposobna da promeni pravac kojim se život kreće. Sve do sada…
Nežnim pokretom prsta pomeri cvet malo unazad, tačno iza Džahangira, ali i dalje pred otvorenim pogledom dvora.
U nekoj unutrašnjoj ulici noćobdija je izvikivao sate i štapom udarao po zemlji: „Dva sata, i sve je dobro.“ Mehrunisa začu prigušen kašalj i vide kako evnuh pokriva usta šakom. Čelo joj se blago namršti. Jednog dana posluga i uhode u zenani jedino će nju štedeti radoznalih pogleda – kad bude padišah-begam, prva gospa u carstvu. Sada tu titulu nosi carica Džagat Gosini.
Zapliva kroz toplu vodu nazad do platforme i, stigavši, osloni laktove na mermer i spusti glavu na šake gledajući Džahangira. Pređe mu prstom preko obrve, a onda prst stavi u usta, kušajući ukus njegove kože. On se promeškolji.
„Zašto ne spavaš?“
Uvek se tako budio, nije mu trebalo vremena da otera san. Jednom ga je pitala zašto. A on je odgovorio da će se, kad god je njoj potreban, odreći sna.
„Previše je toplo, Vaše veličanstvo.“
Džahangir joj zagladi mokru kosu sa čela, ruka mu zastade na oblini njenog obraza. „Nekad ne mogu da poverujem da si sa mnom.“ Gledao je netremice u njeno lice, a onda posegnuo rukom za svetiljkom od lišća. Prinevši je Mehrunisi, reče: „Šta ti je?“
„Ništa. Vrućina. Ništa.“
Car spusti svetiljku natrag u vodu i gurnu je da zaplovi. Obuhvati njene ruke i izvuče je iz bazena. Evnuh neprimetno iziđe pred njih noseći svileni ubrus. Mehrunisa kleče na ivicu platforme, podiže ruke, i dopusti caru da sa nje skine kurtu koju je nosila. Nežnim pokretima on obrisa vodu sa njenog tela sagavši se da udahne miris mošusa sa njene kože. Zatim joj osuši kosu trljajući ubrusom pramen po pramen, sve dok vlažna kosa ne prekri njena ramena. Sve je to činio izuzetno brižljivo. Poslušno je čekala da završi, a topao noćni vazduh milovao joj je ramena, struk i noge.
„Dođi.“ Džahangir je povuče u krilo, i ona ga obgrli nogama. On obuhvati rukama njeno lice i privuče ga do svog. „Kod tebe nikad nije ništa, Mehrunisa. Šta želiš? Ogrlicu? Džagir?“
„Hoću da odu odavde.“
„Otišli su“, odgovori on, shvativši šta je mislila. Džahangir se nije ni okrenuo, samo je odvojio jednu ruku od njenog lica da bi evnusima dao znak da se udalje, ali mu Mehrunisa zadrža ruku i spusti je.
„Želim ja to da uradim, Vaše veličanstvo.“
„Tvoja su prava ista kao i moja, draga.“
Ne skidajući pogled s njegovog lica u senci, ona podiže ruku. Krajičkom oka mogla je da primeti kako su se evnusi ukrutili, nepomični, a zatim razmenili poglede. Imali su strogo naređenje da cara napuste isključivo ukoliko im on tako zapovedi, samo on i… niko drugi. Tu moć nisu imale ni žena, ni konkubina, ni majka. Ali ova žena, ona je nešto posebno. I zato su čekali na Džahangirov znak. Ali on se i ne pomeri, niti klimnu glavom u znak pristanka. Tako prođe čitav minut, a onda jedan evnuh iskorači iz reda, pokloni se kraljevskom paru i, vukući noge, napusti trem. Ostali se povedoše za njim, srca iznenada ispunjenih strahom – uplašeni ako poslušaju, a još više ako ne poslušaju.
Mehrunisi klonu ruka.
„Otišli su, Vaše veličanstvo“, reče ona s nevericom u glasu.
„Kad zapovedaš, Mehrunisa“, reče Džahangir, „čini to odlučno. Nikad nemoj misliti da te neće poslušati, i poslušaće te.“
„Hvala ti.“
Caru blesnuše zubi. „Kad bih ja tebi zahvaljivao za sve što si mi pružila, činio bih to do kraja života.“ Govorio joj je tik uz uho. „Šta želiš? Reci mi da te više ne bi grizlo.“
Ćutala je, ne znajući kako da traži, ne znajući, u stvari, ni šta da traži. Želela je da bude još prisutnija u njegovom životu, i to ne samo ovde, među zidovima zenane.
„Želela bih…“ – reče ona polako, „želela bih da sa tobom sutra pođem na džaroku.“
Na početku svoje vladavine Džahangir je uveo dvanaest pravila ponašanja u carstvu. Među tim pravilima mnogih se ni sam nije pridržavao – recimo, zabrane upotrebe alkoholnih pića. Ali ova pravila, smatrao je on, treba da predstavljaju okosnicu za carstvo, a ne za njega. On sam je iznad tih pravila. U želji da bude pošten i pravičan prema svojim podanicima, uveo je ritual džaroke, nešto što njegov otac, car Akbar, nije činio, nešto što je činio isključivo Džahangir.
Nazvao ga je baš tako – džaroka – letimičan pogled, jer je to bila prilika da, prvi put otkad su, pre stotinak godina, Moguli osvojili Indiju, svaki podanik u carstvu lično vidi cara.
Džaroka beše poseban doksat, sagrađen na spoljnom bedemu agranske tvrđave, na kom je Džahangir tri puta dnevno primao javnost. Rano ujutro, sa rađanjem sunca, pojavljivao se na doksatu na istočnoj strani tvrđave, u podne na južnoj, i u pet sati uveče, dok sunce zalazi na zapadnom nebu, na zapadnoj strani tvrđave. Džahangir je džaroku smatrao svojom najvažnijom dužnošću. Ovde su mu se pučani obraćali s raznim molbama, ovde je slušao njihove zahteve, bili oni važni ili ne. A na doksatu je stajao sam, njegovi ministri i pučani ispod njega. Tako je ukinuo raskoš koja je okruživala kraljevsku krunu, uzdigao sebe u nešto više od običnog ukrasa na nedostižnom prestolu.
„Ali ti dolaziš sa mnom na džaroku, Mehrunisa“, reče Džahangir. Nešto se spremalo. On sad beše pažljiv, na oprezu. Proteklih nekoliko nedelja Mehrunisa je stajala iza luka doksata, zajedno sa evnusima koji su mu čuvali leđa, slušala, a kasnije razgovarala sa njim o zahtevima.
„Hoću da stojim pored tebe na doksatu, da stojim pred plemićima i pučanima.“ Izgovorila je to blago, ali bez oklevanja. Zahtevaj odlučno, i poslušaće te, tako je rekao.
Oblaci zaploviše preko neba zaklanjajući zvezde. Iza njih sevnu munja, tračice srebrne svetlosti umrljane sivilom. Sedela je u njegovom zagrljaju, naga, pokrivena tek prosušenom kosom koja joj je niz leđa padala sve do kukova.
„To nikad ranije nije učinjeno“, konačno progovori Džahangir. I nije. Žene njegove zenane, kakva god bila njihova veza sa njim, uvek su ostajale iza zidova harema. Njihov glas čuo se napolju, preko zapovesti koje su izdavale svojim nadzornicama, sluškinjama i evnusima, čuo se, takođe, kad bi car postupio po njihovoj želji. „Zašto to želiš?“
Umesto odgovora, ona postavi novo pitanje. „A zašto da ne?“
Car se osmehnu. „Vidim da ćeš mi stvarati muke, Mehrunisa. Vidi“ – on podiže oči prema nebu, a ona je pratila njegov pogled – „šta misliš, da li će pasti kiša?“
„Ako padne…“ Zastala je. „Ako padne, mogu li onda sutra doći na džaroku?“
Oblaci su sada sasvim prekrivali nebo iznad njihovih glava. Izgledali su isto kao i oni prethodni, veliki i kišni, povremeno prskajući Agru kapima kiše. A onda bi naišao neki zalutali vetar da ih oduva, čisteći nebo da bog sunca ponovo proveze svoje kočije. Mehrunisa je ovog časa upravljala monsunskim kišama. Ona se nasmeja u sebi. A zašto da ne? Prvo evnusi, a sada i noćno nebo.
On reče: „Zatvori oči.“
I ona ih zatvori. I sam sklopivši oči, Džahangir se, vođen njenim mirisom, naže do prevoja njenog vrata. Ona ga obmota kosom. Nije otvarala oči, samo je osetila toplinu njegovog daha, osetila kad je liznuo tračicu znoja koja joj je pobegla sa ivice kose niz lice da bi se zaustavila na njenim lopaticama, i zadrhtala je kada su joj hrapavi vrhovi njegovih prstiju prešli preko oblih dojki. Nisu više razgovarali.
A posle su zaspali.



* Sve Za Kucu doo nastoji da bude što preciznija u opisu svih proizvoda. Pored toga, ne možemo da garantujemo da su svi opisi kompletni i bez grešaka.

** Sve cene, prikazane na sajtu svezakucu.rs su sa uracunatim popustima i PDV-om.

Reklamacije, Zamena Proizvoda, Deklaracija...

© SVE ZA KUĆU DOO BEOGRAD 2003. - 2024.