Registruj se ili Uloguj ovde.     Pomoć     069609149     069609150     0113047098

Gospodar I Zapovednik, Patrik O Brajan

Epske avanture, uzbudljiva akcija, izvanredna karakterizacija likova i suvereno vladanje istorijskim činjenicama izdvajaju ovu knjigu daleko ispred mnogih sličnih.

Ocena Posetilaca Broj ocena: 93
Artikal je RASPRODAT !

Pogledaj Aktuelnu Ponudu: Istorijski romani

Šifra Proizvoda: 6499

Poslednja cena bila je: 899 din

Karakteristike proizvoda: Gospodar I Zapovednik, Patrik O Brajan

Gospodar I Zapovednik

Pisac : Patrik O Brajan

Format : 13 x 20 cm

Izdavač : Laguna

Broj strana : 376

Opis proizvoda: Gospodar I Zapovednik, Patrik O Brajan

*** O Knjizi :

Romanom GOSPODAR I ZAPOVEDNIK Patrik O Brajan započeo je seriju sad već čuvenih romana o Obriju i Maturinu, koje mnogi smatraju najboljim istorijskim romanima svih vremena. Na početku priče rađa se prijateljstvo između kapetana Džeka Obrija i Stivena Maturina, koji postaje njegov brodski lekar i tajni agent.

Ovaj roman sadrži svu akciju i uzbuđenje koja se može očekivati od istorijskog romana, ali takođe i prikazuje kvalitete koji su Patrika O Brajana učinili književnom legendom: detaljan opis života na ratnim brodovima Nelsonovog doba, oružja, hrane, razgovora i ambijenta, krajolika i mora. O Brajan besprekorno prikazuje sve ove elemente, a njegov osećaj za istorijski period nepogrešiv je. Iznad svega, majstorski je karakterisao likove, koje su sada oživeli Rasel Krou i Pol Betani u filmu reditelja Pitera Vira.

*** Kritike :

"Najveći pisac istorijskih romana svih vremena"
The Times

"Zavidim onima koji još nisu otkrili čudesne knjige Patrika O Brajana. Očekuje ih čitav novi svet. Ovo nije obična pomorska priča. Ovo je putovanje u istoriju."
Piter Hičens, Daily Express

"Predstoji vam gozba života. Bogu hvala što nam je podario Patrika O Brajana."
Kevin Majers, Irish Times

*** O Piscu :

Patrik O Brajan autor je široko hvaljenih priča o Obriju i Maturinu, a i biograf Džozefa Benksa i Pikasa. Njegov prvi roman, Testimonies, kao i Sabrane pripovetke, nedavno je ponovo izdao HarperCollins.

Preveo je mnoga dela s francuskog na engleski - među njima i memoare Simon de Bovoar i prvi tom Lakutirove biografije Šarla de Gola.

Godine 1995. postao je prvi dobitnik nagrade Hejvud Hil za životno delo. Iste godine odlikovan je i Ordenom britanskog carstva. Godine 1997. proglašen je počasnim doktorom književnosti na koledžu Triniti u Dablinu. Umro je januara 2000. u 86. godini.

*** Odlomak :

Glava prva

Koncertnu dvoranu guvernerove vile u Port Mahonu – visok, lep osmougao s kolonadom – ispunjavao je trijumfalni prvi stav Lokatelijevog Kvarteta u C-duru. Izvođači – Italijani stešnjeni uza dno sale redovima okruglih pozlaćenih stoličica – svirali su strasno i predano dok su se uspinjali kroz završni krešendo, prema golemoj pauzi i dubokom, oslobađajućem završnom akordu. Publika na pozlaćenim stoličicama – ili bar deo publike – uspon je pratila s jednakim žarom: dva čoveka sedela su sleva, u trećem redu, i to jedan do drugog, igrom slučaja. Bliže rubu gledališta sedeo je čovek star između dvadeset i trideset godina; krupno mu se telo izlivalo preko sedišta, tako da se pozlaćeno drvo naziralo tek tu i tamo. Nosio je svoju najbolju uniformu – plavi mundir s belim reverima, beli prsluk, čakšire i dokolenice poručnika Kraljevske mornarice, sa srebrnim Ordenom Nila u zapučku. Duboka bela manšeta sa zlatnom dugmadi davala je ritam, a svetloplave oči, usađene u lice koje bi bilo rumeno-bledo da nije tako jako preplanulo, hipnotisano su zurile u gudalo prvog violiniste. Začula se najviša nota, pauza, razrešenje; uto je i mornar čvrsto udario pesnicom o koleno. Upravo se spremao da izusti „Vrlo su dobro svirali, gospodine“ kad je uhvatio zbilja zlonameran pogled i začuo šapat: „Ako već morate udarati takt, gospodine, preklinjem vas da to činite u ritmu, a ne da žurite pola dobe.“
Izraz Džeka Obrija smesta se promenio iz ljubaznog bezazlenog komunikativnog zadovoljstva u pomalo zbunjeno neprijateljstvo: nije mogao poreći da je udarao ritam, no premda je to činio savršeno tačno, sam postupak bio je pogrešan. Pocrveneo je, nakratko se zapiljio u svetle oči svog suseda i rekao: „Čini mi se…“ – ali ga onda prekidoše početne note laganog stava.
Zamišljeno violončelo samostalno je iznelo dve fraze, a onda stupilo u razgovor s violom. Džek nije obraćao punu pažnju, jer se delom uma prikovao za čoveka pored sebe. Kriomice ga je pogledao i ustanovio da je reč o sitnom, tamnokosom i bledom biću u izbledelom crnom kaputu – o civilu. Nije se moglo odrediti kojih je godina, jer ne samo što je imao bezizražajno lice nego je nosio i periku, prosedu periku, žičanu, prilično siromašnu puderom: mogao je navršiti bilo jedva dvadesetu, bilo već pedesetu. „Moj je vršnjak, u stvari“, pomisli Džek. „Rugoba jedna, kako je samo uobražen!“ Tada je gotovo čitavu pažnju posvetio muzici: pronašao je svoje mesto u zvučnom zdanju i kretao se kroz njegove zavijutke i vrlo šarmantne arabeske do ubedljivog, logičnog svršetka. Na suseda je pomislio tek na kraju stava, ali ga tom prilikom nije pogledao.
Od upornog ritma menueta Džek je stao da ljuljuška glavom, no toga nije bio svestan; kad je osetio da mu se ruka mrda po čakširama i preti da se vine u vazduh, zavukao ju je pod pregib kolena. Menuet je bio duhovit i dopadljiv, ništa više; međutim, za njim je usledio začuđujuće težak, gotovo grub završni stav, muzički komad koji je bezmalo saopštavao neku ključno važnu istinu. Zvuk je zamro do usamljenog šapata violine, a postojani žamor, koji u poslednjim redovima nikad nije ni prestajao, pretio je da ga nadjača: jedan vojnik prsnu u prigušen grohot, a Džek se ljutito osvrnu. Tada se ostatak kvarteta priključio violini, pa su se zajedno nanovo dokopali ishodišta muzičke izjave; povratak u struju zvuka bio je ipak značajniji, te je Džek, kad je violončelo zasviralo na svoj predvidljiv i neophodan način – pom, pom-pom-pom, pum – prignuo bradu na grudi i jednoglasno s violončelom zapevao pom, pom-pom-pom, pum. U rebra mu se zabio lakat, a u uhu mu je zasiktalo pst. Shvatio je da mu je ruka visoko u vazduhu i da udara ritam; spustio ju je, stegao zube i zurio u svoje cipele sve dok se muzika nije završila. Odslušao je otmenu kadencu i zaključio da je daleko prevazišla jednostavnu završnicu kakvu je predviđao, ali u njoj ipak nije našao nikakvog zadovoljstva. Tokom aplauza i opšte larme, njegov ga je sused pogledao – ne toliko s prkosom koliko s potpunom, iskrenom osudom: nisu razgovarali, nego su uštogljeno sedeli svesni jedan drugog, dok je gospođa Hart, komandantova supruga, svirala zamašan i izvođački zahtevan komad na harfi. Džek Obri se kroz dugačke, elegantne prozore zagledao u noć: na jugo-jugoistoku uzdizao se Saturn, svetlucava kugla na nebu Minorke. Gurkanje laktom – tačnije ubod, vrlo opak i nameran – ličilo je skoro na udarac. Njegova narav i službeni moral nisu mogli strpljivo da se nose s uvredom, a koja je uvreda teža od udarca?
Budući da njegov bes trenutno nije imao načina da se izrazi, preobrazio se u potištenost: Džek je razmišljao o tome što nema brod, o tušta i tma datih pa prekršenih obećanja, o mnogim spletkama koje je izgradio na zanesenjačkim temeljima. Svom mešetaru za ratni plen, svom poslovnom čoveku dugovao je stotinu dvadeset funti; kamata od petnaest odsto uskoro je trebalo da dospe za naplatu; od mornarice je pak mesečno dobijao pet funti i dvanaest šilinga. Pomislio je na svoje poznanike, mlađe od sebe ali srećnije ili opterećene manjim kamatama, koji su sada kao poručnici zapovedali brigovima ili kuterima, možda čak i unapređeni u gospodare i zapovednike: svi su razgrabili trabakule po Jadranu, tartane po Lionskom zalivu, šebeke i saete duž čitave španske obale. Slava, napredak u službi, ratni plen.
Buran aplauz saopštio mu je da je koncert završen, te je revnosno zapljeskao, razvlačeći usne u izraz ushićenog užitka. Moli Hart napravila je kniks i nasmešila se, uhvatila njegov pogled i ponovo se nasmešila, a on je glasnije zatapšao; no tada je gospođa Hart uočila da on nije bio zadovoljan ili da nije pažljivo slušao, te se i njeno zadovoljstvo osetno umanjilo. Međutim, nastavila je da ozarenim osmehom uzvraća na komplimente gledališta, a izgledala je vrlo lepo u plavom satenu i s velikom dvostrukom niskom bisera – bisera sa Santa Brihide.
Džek Obri i njegov sused u izbledelom crnom kaputu jednovremeno ustadoše i pogledaše se: Džek je na lice vratio hladnu odbojnost – umirući ostaci izveštačenog ushićenja bili su osobito odvratni – a zatim tiho rekao: Prezivam se Obri, gospodine. Odseo sam u Kruni.
„Ja sam Maturin, gospodine. Možete me naći svakog jutra u Hoselitovoj konobi. Smem li vas zamoliti da se pomerite?“
Na trenutak je Džeku došlo da dograbi svoju pozlaćenu stoličicu i njome udari bledog čoveka posred lica; međutim, sklonio se uz prihvatljivu dozu učtivosti – nije imao izbora, sem ako ne želi da bude pregažen – a ubrzo se i probio kroz čvrsto zbijene plave i crvene mundire, uz poneki crni civilni kaput, sve do kruga poštovalaca gospođe Hart. Doviknuo joj je „Čarobno, sjajno, divno ste svirali“ preko tri reda glava, mahnuo rukom i izašao iz sale. Dok je prolazio predvorjem, pozdravio se s druge dve pomorske starešine: prvo sa svojim bivšim drugom iz kadetske trpezarije Agamemnona – taj mu reče: „Izgledaš vrlo snuždeno, Džek“ – a potom sa jednim krakatim kadetom, ukočenim zbog visokog društva i uštirkane nabrane košulje, koga je Džek upoznao kao dečaka za vreme službovanja na Gromovniku; najposle, poklonio se komandantovom sekretaru, koji mu je naklon uzvratio s osmehom, podignutim obrvama i vrlo značajnim pogledom.
„Pitam se šta li je ta podla životinja sada naumila“, pomisli Džek odlazeći prema luci. Dok je hodao, u sećanje su mu navrle uspomene o sekretarovoj dvoličnosti i o sopstvenom prostačkom ulagivanju tom uticajnom čoveku. Džeku je praktično obećan prelep, sveže zarobljen francuski gusarski brod s novom bakarnom oplatom; međutim, s Gibraltara se vratio sekretarov brat – adio i zbogom, službo moja. „Poljubiš me u dupe“, glasno reče Džek, sećajući se razborite pokornosti s kojom je primio vesti, kao i sekretarovih novih uveravanja u dobru volju i izvesne privlačne službe u budućnosti. Zatim se setio i svog večerašnjeg ponašanja, osobito toga što se pomerio pred čovečuljkom, što nije uspeo da izusti nikakvu primedbu, nikakvu doskočicu, ubistvenu ali ne i neotesanu. Bio je duboko nezadovoljan sobom, nezadovoljan čovekom u crnom kaputu, nezadovoljan svojom službom. Nezadovoljan baršunastom mekotom aprilske noći, horom slavuja u drveću pomorandže, mnoštvom zvezda koje su sjale toliko nisko da su se gotovo mogle rukom dohvatiti.
„Kruna“ u kojoj je Džek odseo pomalo je ličila na svoju čuvenu imenjakinju u Portsmutu: napolju je visio jednako ogroman zlatno-skerletni znak, trag nekadašnjeg britanskog osvajanja, a sama kuća dignuta je oko 1750. po najčistijem engleskom ukusu, bez ikakvih ustupaka Sredozemlju osim pločica; međutim, tu su se sličnosti završavale. Gazda je bio s Gibraltara, a osoblje iz Španije, tačnije s Minorke; mesto je mirisalo na maslinovo ulje, sardele i vino; nije bilo ni traga voćnim pitama, sočnim tortama, čak ni pristojnom pudingu od sala. S druge pak strane, ni u jednoj engleskoj krčmi nije postojala takva crmpurasta breskvica od sobarice poput Mersedes. Izjurila je na mračno stubište, ispunivši ga živošću i nekakvim sjajem, a onda viknula uza stepenice: „Pismo, teniente! Ja ću donesem…“ Časak kasnije našla se pored njega, osmehujući se nedužno i očarano: on je, međutim, posve dobro znao šta može stajati u pismu upućenom njemu, pa joj je uzvratio tek mehaničkim veseljem i brzim pogledom u njene grudi.
„A kapetan Alen dođe po tebe“, dodala je.
„Alen? Alen? Šta, kog đavola, on hoće od mene?“ Kapetan Alen bio je tih stariji čovek; Džek je o njemu znao samo da je američki lojalista i da slovi za vrlo staromodnog – bez izuzetka je letao u naglim zaokretima, a i nosio prsluk s dugim skutovima. „Oh, zbog sahrane, bez sumnje“, reče. „Dobrovoljni prilog.“
„Tužan, teniente, tužan?“ – upita Mersedes odlazeći hodnikom. „Jadan teniente.“
Džek uze sveću sa stola i ode ravno u svoju sobu. Pismu se posvetio tek kad je zbacio kaput i odvezao okovratnik; zatim je sumnjičavo pogledao omotnicu. Rukopis nije poznavao, a pismo je bilo upućeno kapetanu Kraljevske mornarice Obriju. Namrštio se, izustio „Vražja budala“ i okrenuo pismo na poleđinu. Crni pečat razmrljao se u vosku: iako ga je Džek prineo sveći, upravivši svetlost ukoso preko površi, nije uspeo da ga razabere.
„Ne mogu da ga razaberem“, reče. „Ali makar nije od matorog Hanksa. On uvek pečati pločicom.“ Hanks je bio njegov agent, njegov lešinar, njegov zajmodavac.
Polagano je otvorio pismo, u kome je stajalo:

Ukazom časnog lorda Kita, viteza od Bata, admirala Plave eskadre, vrhovnog zapovednika kraljevskih križnjaka i brodova raspoređenih u Sredozemlje sada i ubuduće itd. itd. itd.
Budući da je kapetan Samjuel Alen sa kraljevske šalupe Sofija premešten na Palas, da je kapetan Džejms Bredbi preminuo…
Ovo je nalog po kome ćete se ukrcati na Sofiju i uzeti na se pravo i dužnost njena zapovednika; zahtevati od svih starešina i posade sa rečene šalupe da se u svakome poslu ophode s dužnim poštovanjem i pokornošću prema Vama, svome zapovedniku; Vi ćete najednako poštovati kako Opšta štampana uputstva, tako naredbe i uputstva koje ćete ovda-onda dobijati od nadređenih starešina u službi Njegovog veličanstva. Ni Vi ni Vaši nemojte se oglušiti o ovo, jer ćete u protivnom odgovarati.
Po ovome pismu postupićete kao po naređenju.
Izdato na palubi Fudroajana
na moru, 1. aprila 1800.

Džonu Obriju plemenitome,
odsad zapovedniku
šalupe Kraljevske mornarice Sofija
po naređenju admirala Tosa Vokera

Pogledom je začas obuhvatio čitavo pismo, ali je njegov um svejedno odbijao da ga pročita ili pak da u njega poveruje: pocrveneo je, a potom, s neobično surovim, strogim izrazom na licu, naterao sebe da sriče red po red. Čitao je sve brže: uto mu je iz srca pokuljala ogromna radost. Pocrveneo je još više i nesvesno zinuo. Glasno se nasmejao i udario šakom po pismu, presavio ga, rasklopio i pročitao vrlo pažljivo, potpuno izgubivši iz vida divne rečenice u srednjem odeljku. U ledenom magnovenju, učinilo mu se da će se novi svet, koji je najednom oživeo u svakoj svojoj pojedinosti, izmaći ispod njegovih nogu kada mu je pogled pao na kobni datum. Prineo je pismo svetlu i uočio znak čvrst, utešan i nepomičan poput Gibraltarske stene – vodeni žig Admiraliteta, izuzetno uvaženo sidro nade.
Nije imao mira. Žustro se ushodao po sobi, navukao kaput, odbacio ga i promrmljao niz nepovezanih primedaba, smešeći se pri tome. „A umro sam od brige… ha-ha… lep mali brig, dobro ga poznajem… ha-ha… bio bih najsrećniji na svetu da sam dobio i plovnu dizalicu, ili suknarski brod Lešinar… ma bilo šta… divna bakarna oplata, zadivljujući službeni dometi… gotovo jedini preostali brig s krmenom palubom: prekrasna kabina, svakako… odlično je vreme, toplo… ha-ha… kad bih samo prikupio ljude: to je vrlo važno…“ Izuzetno je ogladneo i ožedneo: odjurio je do zvona i snažno ga povukao, ali pre no što se uže i zaustavilo, on je već isturio glavu u hodnik i stao da doziva sobaricu. „Mersi! Mersi! Oh, tu si, dušo moja. Šta imaš za jelo, manger, mangiare? Pollo? Hladni pečeni pollo? I bocu vina – dve boce vina. Čuj, Mersi, hoćeš li doći da mi nešto uradiš? Hoću, désirer, da mi nešto uradiš, a? Da mi prišiješ, cosare, jedno dugme.“
„Hoću, teniente“, reče Mersedes kolutajući očima pod svetlošću sveće, uz širok beli osmeh.
„Ne teniente“, povika Džek istiskujući dah iz njenog bucmastog, gipkog tela. „Capitan! Capitano, ha-ha-ha!“


* Sve Za Kucu doo nastoji da bude što preciznija u opisu svih proizvoda. Pored toga, ne možemo da garantujemo da su svi opisi kompletni i bez grešaka.

** Sve cene, prikazane na sajtu svezakucu.rs su sa uracunatim popustima i PDV-om.

Reklamacije, Zamena Proizvoda, Deklaracija...

© SVE ZA KUĆU DOO BEOGRAD 2003. - 2024.