Registruj se ili Uloguj ovde.     Pomoć     069609149     069609150     0113047098

Praotac, Brus Fejler

Nastavljajući da na svojstven i originalan način istražuje biblijske teme, autor bestselera TRAGOM BIBLIJE se u svom novom ostvarenju posvećuje legendi o Avramu.

Ocena Posetilaca Broj ocena: 91
Artikal je RASPRODAT !

Pogledaj Aktuelnu Ponudu: Istorijski romani

Šifra Proizvoda: 6500

Poslednja cena bila je: 640 din

Karakteristike proizvoda: Praotac, Brus Fejler

Praotac

Pisac : Brus Fejler

Format : 13 x 20 cm

Izdavač : Laguna

Broj strana : 233

Opis proizvoda: Praotac, Brus Fejler

*** O Knjizi :

U ovom provokativnom i uzbudljivom putovanju, pisac bestselera Tragom Biblije upušta se u jedinstvenu pustolovinu: u potragu za čovekom koji se nalazi u srcu tri monoteističke religije – i današnjih najsmrtonosnijih sukoba.

Sada kada se svet pita "Da li se religije ikako mogu složiti?" Avram je i dalje zajednički predak Jevreja, Hrišćana i Muslimana. On krije ključeve naših najdubljih strahova – i mogućeg pomirenja.
Brus Fejler se otisnuo u potragu za boljim razumevanjem našeg zajedničkog praoca. Putujući kroz ratna područja, penjući se do pećina i pradavnih svetilišta i sedeći sa vodećim verskim ličnostima, Fejler otkriva neispričanu priču o čoveku koji određuje veru polovine čovečanstva.
I savremena i večna, Praotac je snažna i univerzalna priča – prvi međureligijski portret čoveka koga je Bog odabrao za svog partnera. Promišljeno i inspirativno pripovedanje Brusa Fejlera, zbog koga je i postao omiljen među čitaocima širom sveta i u Praocu pruža čitaocu sliku nade koja će u potpunosti izmeniti način na koji doživljavamo naše susede, svoju budućnost i sebe same.

*** O Piscu :

Svoju radoznalost Brus Fejler je pretvorio u karijeru, pišući o najrazličitijim temama sa studioznim pristupom i temeljnim istraživanjima. Spisateljsku karijeru počeo je kao nastavnik engleskog u Japanu, objavivši zabavnu i poučnu knjigu Učeći poklanjanje: U srcu Japana. Knjigu su, zbog toga što na kvalitetan način pomaže razumevanju japanske kulture, ubrzo prihvatili i u Japanu i van njega. U svom sledećem delu U potrazi za časovima: Dani i noći u Oksfordu i Kembridžu Fejler ponovo daje edukativan prikaz jedne kulture i načina života, podsećajući se svojih diplomskih dana na Kembridžu.

Nastavljajući da predstavlja svoja najrazličitija interesovanja, Fejler se pridružuje jednom cirkusu, gde radi kao klovn, prikupljajući materijal za Pod velikom šatrom: Sezona u cirkusu, prikaz često mučnog i potresnog života cirkuskih artista, pokazujući pri tome veliku istrajnost i novinarsku odlučnost, koja će kasnije posebno doći do izražaja na putovanjima biblijskom teritorijom.

Budući sa juga Sjedinjenih Država, Brus Fejler se pozabavio i jednim od lokalnih idioma - kantri muzikom. Predstavljajući pogled iznutra na muzičku industriju Nešvila u knjizi Sanjati naglas, Fejler daje sliku o tome kako se postaje zvezda u producentsko-finansijskoj mašineriji.

Ipak, svetsku slavu stiče istraživanjem Biblijske istorije i njenih korena u putopisnom bestseleru Tragom Biblije. O nastanku knjige Fejler kaže: "Biblija koju sam hteo da upoznam je živ, dišući entitet neopterećen vremenom i shvatio sam da to mogu uraditi jedino ako prođem kroz mesta koja se pominju među njenim redovima."

To naravno nije sve. Fejler je saradnik kulinarskog časopisa Gourmet i dobitnik dve nagrade za članke o kulinarstvu. Za sebe kaže da je proputovao više od šezdeset zemalja i iščašio zglob na četiri kontinenta.

*** Odlomak :

DOM

Polaze u samo svitanje. Slivaju se na ulice, počinju da se uspinju uz brda, spuštaju pokoji novčić u ispružene dlanove siromaha. Napuštaju svoje kuće, živote, susede, dolaze sami, ili po dvoje, po troje. Glava prekrivenih, očiju oborenih. Sami su. Ali kad prođu kapije i podignu oči, najednom su na osvetljenom, znanom mestu. Niko nije sam u Jerusalimu: čak i kamenje zna tvog oca.
Unutra se struja razdeljuje. Hrišćani okreću ka severu. Poslednji je petak pred Božić, monasi će po podne povesti žalobnu procesiju s krstovima niz Via Dolorosa. Jevreji skreću na jug. Petak je kojim se završava Hanuka, i u sumrak će rabini održati slavljeničku ceremoniju i zapaliti šest sveća na Zapadnom zidu. Muslimani kreću ka istoku. Petak je kojim se završava ramazan, i sveštenici će predvoditi veliku molitvu u kojoj će dvesta hiljada ljudi klanjati kao jedan.
Današnji dan nije retkost. Jerusalim je probni kamen vere, bio je to još pre početka vremena. Monoteistička predanja u jednome su jasna: pre nego što postojaše vreme, behu vode i tama nad bezdanom. Deo kopna izdiže se iz voda i ta zemlja beše Stena, a stena je ovde. Ovde je pokopan Adam. Ovde je gradio Solomon. Ovde se molio Isus. Odavde se Muhamed uspeo na nebo.
Ovamo je Avram došao da žrtvuje svog sina. Danas je ta stena magnet monoteizma, izborana, istrošena maska od peščara, koju je malo ko od danas živućih video, još manje je onih što su je dodirnuli, skrivenu pod zlatnom kupolom, još moćniju usled zažarenosti koja kao da je okružuje u svakome času. Legende vele da je Bog prvu zraku svetla izveo iz Stene. Zraka je probila tminu i ispunila Njegovu veličanstvenu zemlju. Svetlost u Jerusalimu kao da savršeno odgovara tom opisu. Ispran zimskim kišama, kakav je ovog jutra, vazduh ima boje plamička sveće: ružičast je, rumen, i boje šafrana; tirkizan, boje rubina i bronze. Ljuta je ironija da pod svetlošću svih ovih boja vernici nose uglavnom belo i crno, kao da tek treba da dosegnu bogatstvo sa izvora.
Zbog toga su ponajpre i došli. Za Stenu se veruje da je pupak sveta, a svet, često se čini, želi da se provuče kroz taj procep i ponovo se vrati u matericu, Gospodu. Kao što moj prijatelj i sadrug na putovanjima, arheolog Avner Goren kaže dok žurimo ulicama i penjemo se na vidikovac nad gradom: „Kad živiš u Jerusalimu, osećaš se življi, jače osećaš sebe. To je čast, i breme isto tako.“
Staneš li ovde, sagledaćeš večnost. Staneš li ovde, dotaći ćeš izvor.


Staneš li ovde, osetićeš miris nagorelih tela.
Sredinom jutra razlegla se jedna eksplozija. Okrenuh se Avneru. „Bomba? Ili probijanje zvučnog zida?“ „Nije bio avion“, odvrati mi on. Paljba iz vatrenog oružja prorešeta vazduh. Sirena zajauka. Postojani korak vernika pretvara se u uzrujano obaziranje. Sve što nose postaje provokacija: talit, kefija, kipah, krst. Svaki kamen je potencijalna pretnja. Naokolo su muškarci s mašinkama, sa slušalicama voki-tokija u ušima, s cigaretom u uglu usana. Avner zastaje da zagrli jednog Arapina, trgovca. „Nervozni smo danas“, kaže Abdulah. „Brinemo se da će izraelski policajci izazvati nekog mladića i da će izbiti sukob. Za Ramazan je uvek najgore.“
Na balkonu jevrejske srednje škole, gde smo se smestili da posmatramo razvoj događaja, pridružio nam se hasidski dečak po imenu Jošua, odeven u crno; došao je da posmatra okupljene muslimane. „Cenim to što su pobožni“, kaže, „i što veruju u istog Boga kao i mi. Ali njihove molitve dovode u opasnost moj život – kamenice i noževi, ubistva policajaca, podjarivanje krvi, i mržnja i klanja. Baš pre neki dan išao sam gradom kad se začula eksplozija. Okrenuo sam se da bežim kad odjeknu još jedna. Potrčao sam u suprotnom pravcu, a onda je automobil-bomba odleteo u vazduh. Uhvatio sam se za stomak. Mislio sam da ću povratiti. Prvi put sam stvarno pomislio da će mi se nešto desiti.“
Predanja kažu da su mudrost i bol dva životna stuba. Bog uliva ova svojstva u dve simetrične kupe, koje onda spaja u vrhu, tako da se ponor bola susreće s telom saznanja. Tačka gde se te dve kupe dodiruju jeste središte kosmosa. Ta tačka je Stena, i tu je car David pregnuo da sagradi Pomirilište. Ali načinio je grešku: pomerio je Stenu i Vode Dubina su nagrnule. „Ne možeš me pomeriti“, oglasila se Stena. „Ovde sam postavljena da obuzdavam bezdan.“
„Otkada?“ – pitao je David.
„Otkad Bog kaza: ’Ja sam Gospod Bog tvoj’.“
Ispisavši ime Božije na Steni, David ju je gurnuo natrag na njeno mesto i potop se povukao. Kamen kušnje zapravo je kamen-pokrovac: pomeri ga, i smrt će se izliti.


Potkraj jutra uspostavlja se nekakav klimav mir. Avner i ja gledamo na četrnaest hektara kamenom popločanog prostora Haram el Šarifa, Gore hrama. Na južnom kraju je džamija El Aksa, treća po svetosti islamska mošeja. Na severu je Zlatna džamija, veličanstvena, kobaltnoplava osmougaona građevina podignuta iznad Stene i zakrovljena kupolom od dvadesetčetvorokaratnog zlata, što se nadvija nad obrisima svetog grada triju vera. Iznad se uzdiže Maslinska gora i skupina crkava koje obeležavaju Isusove poslednje korake. Ispod je puki preostatak oboda Drugog hrama, poštovan kao Zapadni zid. Ovo je činjenica koja određuje duhovnost Jerusalima: ma koji vidik, ili ugao snimanja, ili poklonjenje, neizbežno će obuhvatiti više od samo jednog svetog mesta.
Ali to ne sprečava ljude u pokušajima da potru sve suparničke svetinje. Svakoga dana susrećete vernike s razaračkim porivima u srcu. Jošua, pobožni jevrejski dečak koji sedi sa nama, gricka polumesečaste čokoladne kekse i predaje se fantazijama. „Verujemo da će mesija doći i ponovo izgraditi Treći hram, i svi će Jevreji prispeti ovamo. Gledam Goru i sve te muslimane, i trudim se da zamislim taj dan.“
Zbog ovakvih snova, nismo sami na našoj osmatračnici. Četvorica krupajlija u farmerkama i kožnim jaknama odgurnuli su nas od ograde i postavili sto iza koga s dvogledima i uzijima nadgledaju dešavanja. Brz pogled po okolnim krovovima, s kojih niču antene i geranijumi, otkriva bezbrojne druge stražare poput ovih. Svaki sveti dan je mogući sveti rat.
Ali ritam molitve preovlađuje. Kako se bliži podne, stotine hiljada ljudi preplavljuju Haram el Šarif i okupljaju se naokolo pod palmama i čempresima. Dok mujezin poziva na molitvu, oglašavaju se zvona s Getsimanske crkve radosnom božićnom zvonjavom. Niko ne opaža nesaglasje, a možda to uopšte i nije nesaglasje: harmonija, napokon, i jeste nadvladana disonanca. Imam, vrhovni sveštenik El Akse, započinje propoved, a vođa obezbeđenja prevodi njegove huškačke reči. Danas je Jerusalimski dan, kada mošeje širom sveta predskazuju ujedinjenje ovom podeljenom – El Kuds, Svetom – gradu.
Napokon stiže trenutak vrhunca, kad se propoved okončava, a povorka vernika stoji svrstana u redove. Imam čita početne stihove Korana i oni se klanjaju, uspravljaju, kleknu, čelom dodiruju zemlju, onda još jednom, pa ustaju. Plimni efekat je zastrašujući, poput zatalasanog mlečnog mora: ovde se na molitvu okupilo više ljudi nego što njihovi rodni gradovi imaju žitelja. Kratak prekid, pa nadolazi novi talas: klanjaju se, uspravljaju, kleknu, čelom dotiču zemlju, izgovaraju najsvetije reči. Nema Boga do Alaha, a Muhamed je njegov prorok. Posle toga imam blagosilja: Neka bi Bog blagoslovio proroka Muhameda i njegov narod kao što je blagoslovio Ibrahima i narod njegov.
Potom grad zadržava dah.


Poslednjih godina često sam dolazio u Jerusalim. Te posete bile su deo šireg iskustva, pokušaja da razumem korene svog identiteta vraćajući se biblijskim predelima. Putovao sam uglavnom za vreme kratkotrajnog primirja, tako da sam relativno lako stizao s jednog mesta na drugo. Sada se tanka opna tog primirja rasprsla i svet koji se činio ujedinjen zajedničkim središtem najednom se rasparao oko vazdan istovetnog žarišta: Istok i Zapad; Arapi i Izraelci; Jevreji, hrišćani i muslimani. Reči kao što su apokalipsa, sudar civilizacija, krstaški rat, džihad, posvuda su na naslovnim stranama. „Svetski rat traje“, kaže prodavac Abdul, „verski svetski rat, a temelji su mu tačno ispred mojih vrata.“
Ono što sam ja doživeo u ovom regionu ubedilo me je da je uvid u savremenu situaciju moguće – pa možda i neophodno – steći okrećući se od današnjice unatrag ka njenim istorijskim izvorima. Posebno u pitanjima vere, čak i najsadašnjiji čin vuče saznanja iz vekova izmešanih verovanja, krvi i nerazumevanja.
I dok se ponovo rasplamsava požar koji se već puna četiri milenijuma nikada u potpunosti nije ni gasio, odjek jednog imena čuje se iza svakog razgovora. Jedna ličnost stoji na ishodištu svih docnijih naprezanja. Jedan čovek u svojoj životnoj priči sadržava svekoliki raspon prošlosti – pa možda čak i budućnost.
Avram.
Veliki patrijarh hebrejske Biblije takođe je i duhovni predak Novog zaveta i sveti graditelj Korana. Avram je zajednički praotac judaizma, hrišćanstva i islama; on je žiža arapsko-izraelskog sukoba; on je središte bitke između Zapada i islamskih ekstremista. Avram je otac – u mnogim slučajevima, tako se bar smatra, biološki otac – dvanaest miliona Jevreja, dve milijarde hrišćana i milijarde muslimana širom sveta. Avram je prvi monoteista u istoriji.
I uglavnom je nepoznat.
Želeo sam da ga upoznam. Želeo sam da razumem njegovo zaveštanje – i njegov uticaj. Želeo sam da otkrijem kako je uspeo da pruži zajedničko poreklo tolikom mnoštvu potomaka, čak i ako se oni sve vreme međusobno istiskuju, tvrdeći da on onim drugima ne pripada. Želeo sam da otkrijem da li je on beznadežno vrelo ratova ili bi mogao biti i posuda izmirenja.
Ali gde da ga nađem? Ako je uopšte postojao, nikakvog dokaza o tome nije ostavio – ni zgrade, ni ćilime, ni ljubavna pisma svojoj ženi. Popričati s ljudima koji su ga znali takođe je, očigledno, nemoguće; a opet polovina ljudi na svetu tvrdi da im je on predak. Stari zavet raspravlja o njegovom životu, ali isto tako i Novi, a i Koran – i pri tom se često ne slažu čak ni u najosnovnijim pitanjima. Pohodi mestima gde je Avram boravio, ma koliko plodonosni bili, takođe imaju svojih ograničenja, jer se staze kojima je putovao razlikuju u svesti različitih pokolenja i prema poimanju različitih religija.
Morao sam da osmislim jedno neuobičajeno putovanje. Ako su moji prethodni doživljaji u ovom području obuhvatali putovanje preko tri kontinenta, pet zemalja i četiri ratne zone, ovo sledeće biće putovanje i kroz prostor i kroz vreme – kroz tri religije, četiri milenijuma i jedan beskonačni rat. Čitaću, putovati, tragati za učenjacima, razgovarati s verskim vođama, posetiti Avramovu domovinu i vraćati se u svoju, jer sam ubrzo shvatio da ne mogu da razumem Avrama ukoliko ne shvatim njegove potomke.
A njih ima više milijardi. Uprkos bezbrojnim revolucijama u povesti ideja, Avram ostaje presudna ličnost za polovinu vernika u svetu. Muslimani i Jevreji svakodnevno ga prizivaju u molitvama, u hrišćanskim liturgijama stalno se iznova pojavljuje. Priča iz Avramovog života koja najviše opčinjava – ona o prinošenju sopstvenog sina na žrtvu Bogu – igra ključnu ulogu u najsvetijoj nedelji hrišćanske godine, naime uskršnjoj. Ista priča se kazuje na početku svetog dvonedeljnog perioda u judaizmu, na Roš hašanu. Ona je i uvod za najsvetiji dan islama, Id el adhu, žrtvenu gozbu, koja je vrhunac hodočašća.
Pa ipak tri vere ne mogu da se slože ni oko toga kog je sina Avram nameravao da zakolje.
Slažu se jedino da tako sveto mesto on zauzima jer je prvi čovek koji je pojmio da postoji samo jedan jedini Bog. U tome je njegov najveći doprinos civilizaciji i dar koji podjednako dele sve vere proistekle od njega. Odatle potiče njegova moć, ali i svi docniji sukobi, jer svi hoće prevlast nad tim trenutkom. Može biti da je za muslimane od Avrama značajniji Muhamed, za hrišćane Isus, a za Jevreje Mojsije, međutim sve tri ove religije odstupaju od svog puta da bi se povezale sa zajedničkim praocem. Kao da je on Stena, kao da ih sve privlači zajedničkom ognjištu, najuzvišenijem mestu, prvobitnom ishodištu. Tački najbližoj Bogu. Ako vladaš Stenom, vladaćeš i Avramom. Ako imaš vlast nad Avramom, imaš vlast nad pragom ka božanskom.
Tako sam se vratio u Jerusalim. Došao sam sâm – kao što u izvesnom smislu svi dolaze – na neizvesno odredište. Došao sam jer je tu mesto gde se najbolje može razumeti Avram i ono što je on otkrio o Bogu.
I mesto gde najbolje mogu da razumem sebe.

* Sve Za Kucu doo nastoji da bude što preciznija u opisu svih proizvoda. Pored toga, ne možemo da garantujemo da su svi opisi kompletni i bez grešaka.

** Sve cene, prikazane na sajtu svezakucu.rs su sa uracunatim popustima i PDV-om.

Reklamacije, Zamena Proizvoda, Deklaracija...

© SVE ZA KUĆU DOO BEOGRAD 2003. - 2024.