Registruj se ili Uloguj ovde.     Pomoć     069609149     069609150     0113047098

Samarkand, Amin Maluf

"A sada, prošetaj pogledom po Samarkandu! Nije li taj grad kralj Zemlje? Ponosit, iznad svih gradova, a u njegovim rukama njihove sudbine?"

Ocena Posetilaca Broj ocena: 95

Cena sa PDV: 799 dinara

Na Stanju

Šifra Proizvoda: 6508

Vreme slanja:  1 - 2 radna dana

Isporuka: Teritorija Cele Srbije

Dostava: Kurirska služba

Masa za dostavu: 0.40 kg (cena dostave)

Plaćanje: Pouzećem, na Račun, onLine: Visa, Master, Dina

Mozete platiti online karticama banke Intesa na 6 rata bez kamata

Proizvođač: Laguna

Brend: Laguna

Karakteristike proizvoda: Samarkand, Amin Maluf

Samarkand

Pisac : Amin Maluf

Format : 13 x 20 cm

Izdavač : Laguna

Broj strana : 318

Opis proizvoda: Samarkand, Amin Maluf

*** O Knjizi :

"A sada, prošetaj pogledom po Samarkandu! Nije li taj grad kralj Zemlje? Ponosit, iznad svih gradova, a u njegovim rukama njihove sudbine?"
Edgar Alan Po

Samarkand, to je Persija Omara Hajama, pesnika vina, slobodnog mislioca, genijalnog astronoma, ali i Persija Hasana Sabaha, osnivača reda asasina, najstrašnije sekte u Istoriji.

Samarkand, to je Orijent XIX veka i početka XX, putovanje u svet u kom su snovi o slobodi oduvek uspevali da odole utvarama.

Samarkand, to je pustolovina jednog rukopisa nastalog u XI veku, izgubljenog prilikom mongolskih upada i ponovo pronađenog šest vekova kasnije.

Još jednom, vodeći nas putem svile kroz najzanosnije gradove Azije, Amin Maluf nas oduševljava svojim izvanrednim pripovedačkim darom.

*** O Piscu :

Amin Maluf je Libanac rođen 1949. u Bejrutu od roditelja Arapa katoličke vere; studirao je sociologiju i ekonomiju, bio je u svojoj zemlji novinar i ratni reporter, a 1977, pred užasima građanskog rata u svojoj zemlji, prebegao je s porodicom u Pariz. Od tada je malo putovao, a deo godine provodi u svojoj kući na ostrvu RE (ile de Ré) na Atlantiku, preko puta grada La Rochelle s kojim je povezan mostom od 3km.
Piše na izvrsnom francuskom, koji mu nije maternji jezik.

Maluf je autor romana sa zanimljivom istorijskom pozadinom u kojima se istorijske činjenice mešaju s piščevom maštom. Njegovi se likovi često zatiču u sukobu sa vladajućim uverenjima svoje okoline i svog vremena. Prva njegova knjiga, Krstaški ratovi u očima Arapa, pojavila se 1983. i odmah privukla pažnju kao svež i dotad nepoznat pogled na ovaj dvestagodišnji sukob zapadnih i istočnih kultura. Usledila su druga dela, među njima Samarkand (1988, nagrada Novinskih kuća Francuske) i Taniosova stena, roman koji je 1993. nagrađen najvećom francuskom književnom nagradom, Gonkurovom. Od njegovih dela izdvajamo i Levantski đerdan i Baldasarovo putešestvije (na našem jeziku u izdanju Lagune) i knjigu eseja Ubilački identiteti. Malufove knjige prevedene su na više od dvadeset jezika, i svuda su dobro ocenjene i od kritičara i od čitalaca.

Amin Maluf je izuzetno prijatan i tih čovek, potpuno posvećen pisanju. Nekada mesecima neumorno radi u svojoj kući na ostrvu Je, na francuskoj atlantskoj obali. Kada je u Parizu, najčešće je zatvoren u radnoj sobi zatrpanoj knjigama, spisima, beleškama. Teško mi je da ga zamislim kao novinara i reportera koji je obavio misije u preko šezdeset zemalja, koji je izveštavao iz Sajgona za vreme vijetnamskog rata, iz Irana za vreme revolucije. Pre nego što je napustio svoj rodni Liban, sredinom sedamdesetih godina, ne želeći da učestvuje u građanskom ratu, radio je u Bejrutu kao direktor nedeljnika An-Nahar. Došavši u Pariz, nastavio je novinarsku karijeru, kao glavni urednik nedeljnika Jeune Afrique.

Ovaj pripovedač homerskog daha, veliki humanista, čovek Istoka i Zapada, ponikao je iz male hrišćanske melkitske zajednice usred islamskog sveta. U srcu mu je i Liban i Francuska, ali i mnogi daleki krajevi gde su mu se vekovima rasejavali preci, kao i čarobni gradovi Afrike i Azije, poput Fesa ili Tombuktua, gde je živeo burnim životima svojih junaka. Nikada ne zaboravlja da dolazi iz hiljadugodišnje regije koja je spoznala egipatske, mesopotamske i grčke uticaje, gde su još uvek živi mitovi o Kadmosu i Adonisu. Svetska zbivanja uvek sagledava u perspektivi, a istoriju čita i sa one druge, nikada napisane strane, što je najpre učinio u eseju Krstaški ratovi u očima Arapa, a potom u svojim romanima, mahom istorijskim. U svemu što piše vodi borbu, oduvek istu: protiv diskriminacije, isključivosti, fanatizma i drugih problema savremenog sveta poput genetičke manipulacije. Svakim svojim delom nastoji da gradi mostove između različitih kultura, da ruši predrasude i lažne mitove koji pothranjuju mržnju. To je životni projekat, kako kaže, koji se nastavlja od knjige do knjige. Naša publika najpre ga je upoznala kao autora čuvenog eseja Ubilački identiteti koji osuđuje netoleranciju i svođenje bogatog i složenog ljudskog identiteta na jednu jedinu pripadnost u ime koje se čovek, u vremenima krize, pretvara u zver.

*** Odlomak :

Na dnu Atlantskog okeana nalazi se jedna knjiga. Ispričaću priču o njoj. Možda i znate rasplet, novine su svojevremeno izveštavale o tome, a i neke su knjige napisane od tada: kad je TitanikĘpotonuo u noći između 14. i 15. aprila 1912. na pučini kod Nove zemlje, najuglednija žrtva beše jedna knjiga, jedini primerak Rubaija Omara Hajjama, persijskog učenjaka, pesnika, astronoma.
Neću mnogo govoriti o tom brodolomu. Drugi su već izmerili udes u dolarima, drugi su već propisno prebrojali leševe i zapisali šta je ko poslednje rekao. Šest godina kasnije, mene opseda još samo ono biće od ploti i mastila čiji nedostojni čuvar bejah jedno vreme. Nisam li ga baš ja, Benžamen O. Lezaž, otrgao od njegove rodne Azije? Nije li se u mom prtljagu ukrcalo na Titanik? I nisam li baš ja prekinuo njegovu hiljadugodišnju putanju, bezobzirno, kao i moje stoleće što je?
Otad je svet zapadao u krv i mrak, svakoga dana sve više, a meni se život nije smešio. Morao sam da se povučem od ljudi da bih slušao samo glas sećanja, i da bih gajio naivnu nadu, uporno priviđenje: sutra će je naći. Zaštićena u zlatnom kovčežiću, izroniće iz morskih tmina sa sudbinom koju je obogatila nova odiseja. Ljudi će moći da je dodiruju, da je otvaraju, da se gube u njoj; zadivljene oči pratiće sa margine na marginu hroniku njenih dogodovština, otkrivaće jednog pesnika, njegove prve stihove, njegova prva pijanstva, njegova prva strahovanja. I sektu asasina. Potom će se zaustaviti, u neverici, pred jednom slikom boje peska i smaragda.
Na njoj nema ni datuma ni potpisa, ničega osim ovih reči, gorljivih ili razočaranih: Samarkand, najlepše lice koje je Zemlja ikad okrenula suncu.

PRVA KNJIGA
Pesnici i ljubavnici

Koji čovek nije nikad prekršio Tvoj zavet, reci?
Život bez greha, kakav ukus ima, reci?
Ako zlim kažnjavaš zlo koje počinih,
Kakva je razlika između Tebe i mene, reci?

OMAR HAJJAM
I
U Samarkandu, u smiraj sporog i tmurnog dana dokoni žitelji ponekad dolaze da se šunjaju ćorsokakom između dveju krčmi nedaleko od pijace bibera, ne da pijuckaju muškatno vino iz Sogdijane, nego da vrebaju ko dolazi i odlazi, ili da se okome na kakvog nacvrcanog pijanca. Čoveka tad odvuku u prašinu, obaspu ga uvredama, prirede mu pakao čija će ga vatra, dok je sveta i veka, podsećati na rumenilo zamamnoga vina.
Iz takve jedne neprilike nastaće rukopis Rubaija, u leto 1072. Omar Hajjam ima dvadeset četiri godine, odskora je u Samarkandu. Da li se te večeri nahodi u krčmi, ili švrlja kud ga noge nose? Novo zadovoljstvo mu je da tumara nepoznatim gradom, očima upija bezbroj pojedinosti dana koji se okončava: krupnom kaldrmom ulice Polje rabarbare beži bosonogi mališan stežući uz grlo jabuku ukradenu s neke tezge; na bazaru suknarâ, u jednoj nadograđenoj daščari, pri svetlosti uljane svetiljke, još se igra partija narda, dve kockice su bačene, psovka, prigušen smeh; u arkadi užarâ, jedan mazgar se zaustavlja pored česme, pušta da mu sveža voda obliva spojene dlanove, a potom se naginje, isturenih usana, kao da će poljubiti usnulo dete u čelo; ugasivši žeđ, prelazi mokrim dlanovima preko lica, mrmlja reči zahvalnosti, pa diže koru lubenice, puni je vodom i nosi mazgi da se i ona napije.
Na trgu prodavaca mirisima, Hajjamu prilazi jedna trudnica. Kad podigne zar, vidi se da je jedva petnaestu navršila. Bez reči, bez osmeha na bezazlenim usnama, otima mu iz šake pregršt prženih badema koje je maločas kupio. Šetač se ne čudi, posredi je drevno verovanje koje vlada u Samarkandu: kad buduća majka sretne na ulici stranca koji joj se svidi, mora se osmeliti da podeli s njim to što on jede, pa će dete biti lepo kao i on, imaće istu vitku izduženu siluetu, iste plemenite i pravilne crte lica.
Omar zastaje da ponosno izgricka preostale bademe, gledajući kako se neznanka udaljuje. Galama koja dopire do njega navodi ga da pohita. Uskoro se zatiče posred razularene rulje. Starac dugih koščatih udova već je na zemlji, gologlav, seda mu kosa na mrkoj lobanji raščupana; od gneva, od prestrašenosti, njegovi krici su još samo otegnuti jecaj. Pogledom preklinje pridošlicu.
Oko nesrećnika, dvadesetak neznanaca s raskuštranim bradama, s osvetničkim tojagama, a u daljini, krug razdraganih posmatrača. Jedan, primetivši zgroženo lice Hajjamovo, dobacuje mu umirujućim glasom: „Nije to ništa, to je samo Džaber Dugonja!“ Omar se trza, grlo mu se steže od stida, šapuće: „Džaber, pratilac Abu Alija!“
Abu Ali, jedan od najobičnijih nadimaka. Ali kad ga učen čovek u Buhari, Kordovi, Balhu ili Bagdadu pomene sa ovoliko upoznatosti i poštovanja, nema nikakve zabune: posredi je Abu Ali ibn Sina, na Zapadu proslavljen pod imenom Avicena. Omar ga nije poznavao, rodio se jedanaest godina posle njegove smrti, ali ga poštuje kao nespornog učitelja svog pokolenja, poznavaoca svih nauka, pregaoca vere, propovednika Razuma.
Hajjam ponovo šapuće: „Džaber, najdraži učenik Abu Alija!“ Jer, iako ga vidi prvi put, uopšte mu nije nepoznata njegova čemerna i zastrašujuća sudbina. Avicena je u njemu video nastavljača kako svoje medicine tako i svoje metafizike, divio se snazi njegovih argumenata; prebacivao mu je samo što svoje ideje iznosi suviše glasno i suviše grubo. Ta je mana stajala Džabera nekoliko boravaka u tamnici i tri javna bičevanja, od kojih je poslednje bilo upriličeno na Velikom trgu u Samarkandu, sto pedeset udaraca volujskom žilom pred svom rodbinom i prijateljima. Nikad se nije oporavio od tog poniženja. U kom je trenutku iz smelosti skliznuo u ludilo? Nesumnjivo posle ženine smrti. Od tada su ga viđali kako luta u ritama, teturajući se, trabunjajući bezbožne ludosti. Za njim su išli čopori nasmejanih derana, tapšući rukama, i gađajući ga oštrim kamenjem koje ga je ranjavalo dok mu ne bi potekle suze.
Dok je posmatrao prizor, Omar nije mogao a da ne pomisli: „Ako ne pripazim, jednog dana biću ovakva krpa od čoveka.“ Ne boji se on toliko pijančenja, zna da mu se neće odati, vino i on naučili su da se međusobno poštuju, nijedno od njih nikad neće baciti ono drugo na zemlju. On se više od svega boji rulje, da ona ne sruši u njemu zid samopoštovanja. Oseća da ga ugrožava prizor tog propalog, oborenog čoveka, želeo bi da se okrene, da se udalji. Ali, zna da neće prepustiti gomili jednog Aviceninog sledbenika. Pravi tri polagana, dostojanstvena koraka, navlači najravnodušniji izraz i sigurnim glasom, praćenim jednim kraljevskim pokretom, kaže:
„Pustite tog nesrećnika da ide!“
Vođa bande se nadneo nad Džabera, sad se uspravlja, i teška koraka ukopava se ispred nametljivca. Duboka brazgotina seče mu bradu, od desnog uha do sredine donje vilice, i baš tu stranu, tu rasečenu stranu, okreće sagovorniku dok izgovara kao presudu:
„Ovaj čovek je pijanica, nevernik, filasuf!“
Poslednju reč prošištao je kao kletvu.
„Nećemo nikakve filasufe u Samarkandu!“
Žamor odobravanja u svetini. Za te ljude, reč „filozof“ označava svakog ko se suviše zanima za svetogrdne nauke Grka, i, opštije uzev, za sve što nije vera ili književnost. Uprkos tome što je mlad, Omar Hajjam je već ugledni filasuf, i mnogo krupnija zverka od zlosrećnog Džabera.
Čovek sa ožiljkom zacelo ga nije prepoznao, pošto se okrenuo od njega, ponovo nadneo nad starca, sad zanemelog, dograbio ga za kosu, protresao mu glavu tri-četiri puta, napravio lice kao da će je smrskati o najbliži zid, a onda ga naglo pustio. Ma koliko grub, pokret mu je ostao uzdržan, kao da je, uza svu prividnu rešenost, oklevao da ide do ubistva. Hajjam bira taj trenutak da se ponovo umeša:
„Ta pusti tog starca, to je jedan udovac, bolesnik, umobolnik, zar ne vidiš da jedva miče usnama?“
Vođa se diže u skoku, kreće prema Hajjamu, upire mu prstom u bradu:
„Ti koji kao da ga tako dobro poznaješ, ko si ti? Nisi iz Samarkanda! Niko te nikad nije video u ovome gradu!“
Omar uklanja ruku svog sagovornika prezrivo, ali bez grubosti, kako bi ga naterao na poštovanje ne dajući mu pri tom izgovor za sukob. Čovek uzmiče jedan korak, ali navaljuje:
„Kako ti je ime, stranče?“
Hajjam okleva da se oda, traži neki način da se izvuče, diže oči prema nebu, na kome je lagani oblak upravo zaklonio mesečev srp. Ćutanje, uzdah. Zaboraviti se u posmatranju, imenovati zvezdu po zvezdu, biti daleko, sklonjen od svetine!
Rulja ga već opkoljava, nekoliko ruku ga dotiče, on se sabire:
„Ja sam Omar, sin Ibrahima iz Nišapura. A ti, ko si ti?“
Čista formalnost, čoveku ni nakraj pameti nije da se predstavlja. On je u svome gradu, i pitanja postavlja on. Kasnije će Omar saznati njegov nadimak, zovu ga Student Brazgotina. S tojagom u ruci, s izrekom na usnama, sutra će naterati Samarkand da drhti. Zasad, njegov uticaj ne ide dalje od ovih junoša koji ga okružuju, vrebajući i najmanju njegovu rečcu, i najmanji njegov znak.
Iznenadno svetlucanje u njegovim očima. Okreće se svojim pratiocima. Potom, uz likovanje, svetini. Uzvikuje:
„Pobogu, kako sam mogao da ne prepoznam Omara, sina Ibrahima Hajjama iz Nišapura? Omara, zvezdu Horasana, genija Persije i oba Iraka, princa filozofa!“
Izvodi dubok naklon, leprša prstima s obe strane turbana i neomašivo izaziva grohotan smeh badavadžija.
„Kako sam mogao da ne prepoznam onoga koji je sastavio ovu rubaiju punu i prepunu pobožnosti i odanosti:
Upravo si razbio moj krčag vina, Gospode,
Preprečio si mi put uživanja, Gospode.
Po zemlji si prosuo moje tamnocrveno vino.
Bog mi oprostio, da Ti nisi pijan, Gospode?“

* Sve Za Kucu doo nastoji da bude što preciznija u opisu svih proizvoda. Pored toga, ne možemo da garantujemo da su svi opisi kompletni i bez grešaka.

** Sve cene, prikazane na sajtu svezakucu.rs su sa uracunatim popustima i PDV-om.

Reklamacije, Zamena Proizvoda, Deklaracija...

© SVE ZA KUĆU DOO BEOGRAD 2003. - 2024.