Registruj se ili Uloguj ovde.     Pomoć     069609149     069609150     0113047098

Baldasarovo Putešestvije, Amin Maluf

U osvit 1666, godine Zveri, levantski trgovac retkostima kreće u potragu za rešenjem tajne koja navodno može spasiti svet, usput otkrivajući i smisao sopstvenog života…

Ocena Posetilaca Broj ocena: 95
Artikal je RASPRODAT !

Pogledaj Aktuelnu Ponudu: Putopisi

Šifra Proizvoda: 6839

Poslednja cena bila je: 899 din

Karakteristike proizvoda: Baldasarovo Putešestvije, Amin Maluf

Baldasarovo Putešestvije

Autor : Amin Maluf

Izdavač : Laguna

Format : 13 x 20 cm

Broj Strana : 446

Opis proizvoda: Baldasarovo Putešestvije, Amin Maluf

O Knjizi :

"Ono što je prisustvo te žene u meni stišalo, nije putena žeđ neumornog putnika, već moje izvorno očajanje. Rođen sam kao stranac, živeo sam kao stranac i umreću kao još veći stranac. Suviše sam gord da bih govorio o neprijateljstvu, o poniženjima, o srdžbi, o patnjama, ali umem prepoznati poglede i kretnje. Ima ženskih naručja koja su mesto izgnanstva i onih drugih, koja su rodni kraj."

Otisnuvši se na put uoči 1666, godine Antihrista, pripovedač ove povesti, Baldasar Embrijako, Đenovljanin sa Orijenta i trgovac retkostima, traga za jednom tajanstvenom knjigom koja navodno može doneti spas svetu u rasulu. Ali nesumnjivo traga i za onim što još može pružiti smisao njegovom sopstvenom životu.

Tokom svog putešestvija, od Biblosa, preko Mediterana i dalje, Baldasar krstari zemljama u propasti, gradovima u plamenu, zajednicama u očekivanju čuda. Doživljava strah, prevaru i razočarenje; ali i ljubav, u trenutku kad joj se više nije nadao.

O Autoru :

Amin Maluf je Libanac rođen 1949. u Bejrutu od roditelja Arapa katoličke vere; studirao je sociologiju i ekonomiju, bio je u svojoj zemlji novinar i ratni reporter, a 1977, pred užasima građanskog rata u svojoj zemlji, prebegao je s porodicom u Pariz. Od tada je malo putovao, a deo godine provodi u svojoj kući na ostrvu RE (ile de Ré) na Atlantiku, preko puta grada La Rochelle s kojim je povezan mostom od 3km.
Piše na izvrsnom francuskom, koji mu nije maternji jezik.

Maluf je autor romana sa zanimljivom istorijskom pozadinom u kojima se istorijske činjenice mešaju s piščevom maštom. Njegovi se likovi često zatiču u sukobu sa vladajućim uverenjima svoje okoline i svog vremena. Prva njegova knjiga, Krstaški ratovi u očima Arapa, pojavila se 1983. i odmah privukla pažnju kao svež i dotad nepoznat pogled na ovaj dvestagodišnji sukob zapadnih i istočnih kultura. Usledila su druga dela, među njima Samarkand (1988, nagrada Novinskih kuća Francuske) i Taniosova stena, roman koji je 1993. nagrađen najvećom francuskom književnom nagradom, Gonkurovom. Od njegovih dela izdvajamo i Levantski đerdan i Baldasarovo putešestvije (na našem jeziku u izdanju Lagune) i knjigu eseja Ubilački identiteti. Malufove knjige prevedene su na više od dvadeset jezika, i svuda su dobro ocenjene i od kritičara i od čitalaca.

Amin Maluf je izuzetno prijatan i tih čovek, potpuno posvećen pisanju. Nekada mesecima neumorno radi u svojoj kući na ostrvu Je, na francuskoj atlantskoj obali. Kada je u Parizu, najčešće je zatvoren u radnoj sobi zatrpanoj knjigama, spisima, beleškama. Teško mi je da ga zamislim kao novinara i reportera koji je obavio misije u preko šezdeset zemalja, koji je izveštavao iz Sajgona za vreme vijetnamskog rata, iz Irana za vreme revolucije. Pre nego što je napustio svoj rodni Liban, sredinom sedamdesetih godina, ne želeći da učestvuje u građanskom ratu, radio je u Bejrutu kao direktor nedeljnika An-Nahar. Došavši u Pariz, nastavio je novinarsku karijeru, kao glavni urednik nedeljnika Jeune Afrique.

Ovaj pripovedač homerskog daha, veliki humanista, čovek Istoka i Zapada, ponikao je iz male hrišćanske melkitske zajednice usred islamskog sveta. U srcu mu je i Liban i Francuska, ali i mnogi daleki krajevi gde su mu se vekovima rasejavali preci, kao i čarobni gradovi Afrike i Azije, poput Fesa ili Tombuktua, gde je živeo burnim životima svojih junaka. Nikada ne zaboravlja da dolazi iz hiljadugodišnje regije koja je spoznala egipatske, mesopotamske i grčke uticaje, gde su još uvek živi mitovi o Kadmosu i Adonisu. Svetska zbivanja uvek sagledava u perspektivi, a istoriju čita i sa one druge, nikada napisane strane, što je najpre učinio u eseju Krstaški ratovi u očima Arapa, a potom u svojim romanima, mahom istorijskim. U svemu što piše vodi borbu, oduvek istu: protiv diskriminacije, isključivosti, fanatizma i drugih problema savremenog sveta poput genetičke manipulacije. Svakim svojim delom nastoji da gradi mostove između različitih kultura, da ruši predrasude i lažne mitove koji pothranjuju mržnju. To je životni projekat, kako kaže, koji se nastavlja od knjige do knjige. Naša publika najpre ga je upoznala kao autora čuvenog eseja Ubilački identiteti koji osuđuje netoleranciju i svođenje bogatog i složenog ljudskog identiteta na jednu jedinu pripadnost u ime koje se čovek, u vremenima krize, pretvara u zver.

Odlomak Iz Knjige :

I SVESKA

Stoto Ime


Još četiri duga meseca nas dele od godine Zveri, a ona već je tu. Njena senka nam zakriljuje grudi i prozore naših kuća.
Oko mene, ljudi više ne umeju besediti ni o čemu drugom. Godina koja se bliži, znaci što joj prethode, predskazanja… Ponekad sebi kažem: nek već jednom dođe! Nek izruči najzad iz svojih bisaga sva ta čudesa i pošasti! Potom se presaberem, prizovem u sećanje ona valjana obična leta kada je svaki dan proticao u iščekivanju večernjih radosti. I punim ustima proklinjem obožavaoce smaka sveta.
Kako je otpočelo ovo ludilo? U kakvom je duhu najpre proklijalo? Pod kakvim nebesima? Ne bih mogao tačno da kažem, pa ipak, na neki način to znam. Sa ovog mesta gde se nalazim, video sam strah, čudovišni strah, kako se rađa i raste i širi se, video sam kako se uvlači u glave, čak i u glave mojih bližnjih, čak i u moju glavu, video sam kako obara razum, gazi ga, ponižava, a zatim ga proždire.
Video sam kako se udaljavaju lepi dani.
Dosada sam živeo u spokoju. Napredovao sam, zdravo debeljuškast i bogat, svakoga leta pomalo; šta god bih poželeo, već mi beše nadohvat ruke; susedi su mi se više dodvoravali no što su mi zavideli.
A onda, najednom, sve se oko mene ruši.
Ta čudna knjiga koja iskrsava, pa nestaje mojom krivicom…
Smrt staroga Idrisa, za koju me niko ne optužuje, istina… sem samoga sebe.
I taj put na koji se moram otisnuti već u ponedeljak, uprkos svome opiranju. Put za koji mi se danas čini da nema povratka.
Ne ispisujem, dakle, bez strahovanja ove prve redove u novu svesku. Još ne znam na koji ću način iznositi događaje što su se zbili, ni one što se nagoveštavaju. Obično pripovedanje zgoda i nezgoda? Intimni dnevnik? Putničke beleške? Zaveštanje?


Možda bi najpre trebalo da govorim o onome koji je, prvi, probudio moje strepnje povodom godine Zveri. Zvao se Jevdokim. Hodočasnik iz Moskovije, koji je zakucao na moja vrata pre nekih sedamnaest godina, otprilike. Zašto kažem otprilike? Kad imam tačan datum u svom tefteru. Beše to dvadeseti dan decembra 1648.
Oduvek sam sve beležio, a pre svega najsitnije pojedinosti, one koje bih verovatno na koncu zaboravio.
Pre no što je prekoračio moj prag, čovek se prekrstio s dva ispružena prsta, zatim se sagao da ne udari o mali kameni svod. Imao je debeli crni kaput, ruke drvoseče, mesnate prste, gustu plavu bradu, ali sićušne oči i usko čelo.
Putujući u Svetu zemlju, kod mene nije svratio slučajno. Adresu mu behu dali u Carigradu, rekavši mu da ovde, jedino ovde ima šanse da nađe ono što traži.
„Hteo bih da govorim sa sinjor-Tomazom.“
„To mi je bio otac“, rekoh. „Preminuo je u julu.“
„Neka ga Bog primi u Svoje carstvo!“
„I neka primi takođe svete pokojnike vašega roda!“
Ove reči razmenili smo na grčkom, našem jedinom zajedničkom jeziku, iako ga ni ja ni on nismo govorili tečno. Reči pune ustezanja i nesigurnosti, usled gubitka koji za mene beše još jednako bolan, za njega neočekivan; a uz to, budući da se on obraćao „papističkom otpadniku“, a ja „zabludelom šizmatiku“, svaki od nas dobro je pazio da ne izgovori nijednu rečcu koja bi mogla povrediti uverenja onog drugog.
Posle kraćeg obostranog ćutanja, on nastavi:
„Duboko žalim što nas je vaš otac napustio.“
Rekavši to, pogledom je prošarao po dućanu, žudno pretražujući hrpu knjiga, starinskih figurica, staklarije, oslikanih vaza, punjenih sokolova, i pitajući se – u sebi, mada je to mogao i glasno da izgovori – može li imati od mene, pošto oca više nema, ikakve vajde. Bilo mi je već dvadeset i tri godine, ali moje lice, okruglasto i izbrijano, mora da je još nosilo detinje tragove.
Bejah se isprsio, isturene brade.
„Zovem se Baldasar, ja sam sve ovo nasledio.“
Posetilac ne dade nikakvog znaka da me je čuo. I dalje je šarao pogledom po hiljadu divota koje su ga okruživale, s nekom mešavinom očaranosti i strepnje. Od svih prodavnica retkosti, naša je bila, već sto godina, najsnabdevenija i najglasovitija na Orijentu. Mušterije su nam dolazile odasvud, iz Marseja, iz Londona, iz Kelna, iz Ankone, kao i iz Smirne, iz Kaira, iz Isfahana.
Pošto me je poslednji put odmerio, moj Rus mora da se pomirio s novonastalom situacijom.
„Ja sam Jevdokim Nikolajevič. Dolazim iz Voronježa. Čuo sam hvalospeve o vašoj kući.“
Istog časa obratih mu se poverljivim tonom, što beše moj način da pokažem ljubaznost.
„Mi se ovom trgovinom bavimo već četiri naraštaja. Moja porodica potiče iz Đenove, ali još veoma davno nastanila se na Levantu…“
On više puta klimnu glavom, želeći mi staviti do znanja kako mu sve to nije nepoznato. Naime, ako su mu u Carigradu o nama pričali, to mora da beše prvo što su mu saopštili. „Poslednji Đenovljani u ovom delu sveta…“ Uz pokoji pridev ili znak rukom što nagoveštava ludilo i krajnju originalnost koja se odvajkada prenosila sa oca na sina. Nasmeših se i ućutah. On se pak smesta okrenu prema vratima, riknuvši neko ime i naređenje. Dotrča jedan sluga, dežmekast čova u crnoj buhavoj odori, s ravnom kapom na glavi, oborena pogleda. Podiže poklopac kovčežića koji je doneo, iz njega izvuče jednu knjigu i pruži je svome gospodaru.
Pomislih da mi ju je naumio prodati, i smesta postadoh podozriv. U trgovini retkostima, čovek veoma rano nauči da zazire od onih ljudi koji se prave važni, recituju svoj rodoslov, nabrajaju otmena poznanstva, izdaju naređenja levo i desno, a koji, u stvari, samo hoće da vam utrape neku tobože dragocenu dranguliju. Jedinstvenu za njih, i prema tome jedinstvenu na celom svetu, zar ne? Ako im ponudite neku cenu koja ne odgovara onoj što su je zacrtali u svojoj glavi, oni se dure, kažu da su ne samo opelješeni već i duboko uvređeni. I na kraju vas, odlazeći, zasipaju pretnjama.
Moj posetilac nije oklevao da me razuveri: nije kod mene došao ni da prodaje ni da se cenjka.
„Ovo delo je sveže odštampano u Moskvi, pre nekoliko meseci. I već su ga pročitali svi koji znaju čitati.“
Pokaza mi prstom naslov sa ćiriličnim slovima, i stade deklamovati sa žarom: „ęśčăŕ î âĺđč…“, pre no što se doseti da mi mora prevesti: „Knjiga o veri, jednoj, istinitoj i pravoslavnoj.“ Pogleda me krajičkom oka, ispitujući je li ova najava uskomešala moju papističku krv. Ostadoh ravnodušan. Spolja kao i iznutra. Spolja, prijazni osmeh trgovca. Iznutra, podrugljivi osmeh skeptika.
„Ova knjiga objavljuje da nam je smak sveta pred vratima!“
Označi mi jednu stranicu, pri kraju.

* Sve Za Kucu doo nastoji da bude što preciznija u opisu svih proizvoda. Pored toga, ne možemo da garantujemo da su svi opisi kompletni i bez grešaka.

** Sve cene, prikazane na sajtu svezakucu.rs su sa uracunatim popustima i PDV-om.

Reklamacije, Zamena Proizvoda, Deklaracija...

© SVE ZA KUĆU DOO BEOGRAD 2003. - 2024.