Registruj se ili Uloguj ovde.     Pomoć     069609149     069609150     0113047098

Nemoguće Priče 1, Zoran Živković

Dobitnik najuglednije svetske nagrade za fantastiku WORLD FANTASY AWARD!!!

Ocena Posetilaca Broj ocena: 147
Artikal je RASPRODAT !

Pogledaj Aktuelnu Ponudu: Epska fantastika

Šifra Proizvoda: 6872

Poslednja cena bila je: 640 din

Karakteristike proizvoda: Nemoguće Priče 1, Zoran Živković

Nemoguće Priče 1

Autor : Zoran Živković

Izdavač : Laguna

Format : 13 x 20 cm

Broj Strana : 432

Naslov Originala : Nemoguće Priče, Zoran Živković

Opis proizvoda: Nemoguće Priče 1, Zoran Živković

*** O Knjizi :

DOBITNIK SVETSKE NAGRADE ZA FANTASTIKU

Omnibus sazdan od pet Živkovićevih romana-mozaika koji su mu doneli uvažavanje u svetskim razmerama. Vremenski darovi pričaju o tajanstvenom posetiocu koji se pojavljuje na životnim prekretnicama četvoro ljudi prema kojima sudbina nije bila blagonaklona. Nemogući susreti govore o šest susreta koji nikako nisu mogli niti smeli da se dogode, ali ipak su se zbili, na zadovoljstvo ili užas njihovih sudeonika. Sedam dodira muzike grade epizodnu sagu o muzici kao demonskoj sili koja samo načas otvara prozore u više svetove. Biblioteka donosi galeriju od šest hramova knjige koji sve imaju osoben, manje ili više naglašen otklon od stvarnosti. Konačno, Koraci kroz maglu vode pet žena kroz maglovite lavirinte slučaja i nužnosti.
Novembra 2003, Biblioteka je dobila "Svetsku nagradu za fantastiku" u kategoriji kratkog romana.

*** Kritike :

Živkovićeve priče postižu istinsku bezvremenost. Jednako se razumljivo obraćaju čitaocima u Helsinkiju ili Meksiko Sitiju, kao i onima u Tokiju ili Njujorku. I što je još bolje, jednako su uverljive. One će dirnuti ljude od Kejptauna do Osla. Ne znam ni za jedno drugo delo savremene književnosti za koje se to može reći (...) Je li ovo budućnost fantastike kao globalnog pokreta? Uopšte me ne bi iznenadilo ako bi se ispostavilo da jeste.
Brus Sterling, Nova Express

Živkovićevo pisanje prividno je jednostavno i predivno elegantno u isti mah. Svakom novom knjigom srpski pisac nadmoćno pokazuje zašto je jedan od najvećih majstora savremene svetske fantastike.
Rik Klou, Revolution SF.com

Nemoguće priče objavljene su u SAD, Španiji, Portugaliji i Južnoj Koreji, a delovi ove knjige pojavili su se u prevodu u Velikoj Britaniji, Finskoj, Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Danskoj i Hrvatskoj.

*** O Autoru :

Zoran Živković rođen je u Beogradu 1948. Diplomirao je 1973. na Odseku za opštu književnost s teorijom književnosti Filološkog fakulteta. Magistrirao je 1979, a doktorirao 1982. na Univerzitetu u Beogradu.

Objavio je sledeće prozne knjige: Četvrti krug (1993), Vremenski darovi (1997), Pisac (1998), Knjiga (1999), Nemogući susreti (2000), Sedam dodira muzike (2001), Biblioteka (2002), Koraci kroz maglu (2003), Skrivena kamera (2003), Vagon (2004) i Četiri priče do kraja (2004).

Roman Knjiga nominovan je za jedno od najprestižnijih evropskih literarnih priznanja – Međunarodnu dablinsku književnu nagradu IMPAK. Predhodne godine u konkurenciji za istu nagradu bio je Živkovićev mozaik – roman Biblioteka kome je 2003. pripala «Svetska nagrada za fantastiku».

Živkovićeva dela su odnedavno predmet akademskog izučavanja s druge strane Atlantika. Profesor Ralf Bogert s Katedre za slavistiku pri Univerzitetu u Torontu uvrstio je Četvrti krug u svoj kurs o savremenom romanu, dok je profesor Stejdelmen, s Njujorškog državnog univerziteta u Bafalu, odabrao Sedam dodira muzike kao jednu od stožernih stavki u okviru seminara Muzičke teme u kratkoj prozi (tu su još dela Tolstoja, Čehova, Kafke, Kundere, Mana, Nabokova...)

Živi u Beogradu.

*** Odlomak Iz Knjige :

PRVI DEO
VREMENSKI DAROVI



1.
ASTRONOM
I


Morao je da pobegne iz manastira.
Uopšte nije trebalo da se nalazi tu, nikada nije želeo da se zamonaši, kazao je to ocu, ali ovaj je bio neumoljiv, kao i uvek, a majka nije imala smelosti da mu se suprotstavi, iako je znala da su sinovljeve naklonosti i nadarenosti na drugoj strani. Kaluđeri su se od početka ophodili prema njemu rđavo, zlostavljali ga, ponižavali, terali da radi najprljavije poslove, a kada su počele njihove noćne posete, nije više mogao da izdrži.
Dao se u beg, a za njim je krenula čitava bulumenta zadrigle, razularene bratije, sa podignutim bakljama i zadignutim mantijama, skaredno podvriskujući, sigurna da im ne može umaći. Noge su mu postajale sve olovnije dok se upinjao da se domogne manastirske kapije, koja kao da je hotimice uzmicala, bivajući mu svakim korakom sve dalja.
Ali onda, kada su ga već gotovo sustigli, kaluđeri su iznenada zastali kao ukopani. Njihova opscena buka u trenu se pretvorila u prestravljeno zapomaganje. Počeli su da se drhtavo krste i da pokazuju ka nečemu ispred njega, ali on tamo nije video ništa sem širom otvorene kapije, iza koje se prostiralo bistro noćno nebo. Nije se više povlačila pred njim, a on se najednom ponovo osetio lak i brz.
Ispunilo ga je silno olakšanje kada se obreo pod lučnim svodom velikih dveri. Znao je da ga se više ne mogu domoći, da im je umakao. Zakoračio je napolje, u susret zvezdama, ali stopalo mu se nije spustilo na čvrsto tle, kao što je moralo biti. Stupio je na nešto mekano i gnjecavo, i stao da tone, kao u živi pesak. Zamlatarao je rukama oko sebe, ali nije uspeo da se dočepa nikakvog uporišta.
Dokučio je najpre po groznom zaudaranju u šta je upao. Bila je to duboka jama podno manastirskih zidina u koju su, kroz natrule drvene vratnice, kuvari svakodnevno bacali neupotrebljive iznutrice zaklanih životinja. Okrutni popovi često su pretili prestrašenom dečaku da će i on tamo završiti samo ako ne bude udovoljavao njihovim nastranim prohtevima. Jama nikako nije smela da se nalazi na ulazu u sveto zdanje, ali ovo krajnje svetogrđe nije mu se, zbog nečega, učinilo ni čudnovato ni neprilično.
Stao je da brzo ponire kroz guste preplete nabreklih creva, a kada su mu ona uskoro stigla do ramena, obuzeo ga je užas. Još samo nekoliko časaka i sasvim će potonuti u ovu ljigavu ukropinu. Nemoćan da bilo šta drugo učini, podigao je očajnički pogled nagore i spazio, spram odsjaja udaljenih baklji, obrise neke nage, koščate spodobe koja čuči uz rub jame, zlurado ga posmatrajući i cereći mu se.
Nije joj video rogove i rep, ali i bez tih znamenja lako je razabrao ko je posredi; shvatio je, sada kada je bilo prekasno, koga su to ugledale prestravljene oči kaluđera. Nagonski se zgrčio pred tim opakim motrenjem, poželevši najednom da što pre nestane ispod sluzave površine, da se sakrije pod nju. Krv i smrad namah su prestali da izazivaju mučninu u njemu; sada su mu delovali dragoceno, kao poslednje pribežište pred najstrašnijim od svih usuda.
I uistinu, čim je sasvim uronio u žitku masu, pokazalo se da to uopšte i nije odbačena drob svinja, ovaca i koza, kako je izgledalo, već majčina utroba, topla i meka. Skupio se u njoj, podvivši kolena ispod brade, dok ga je preplavljivalo bezmerno blaženstvo. Ovde mu niko više ništa nije mogao, bio je bezbedan, zaštićen.
No, rajskom prividu nije bilo dato da dugo potraje. Demonski pogled ubrzo je, poput oštrog šila, pronikao kroz slojeve tuđeg mesa do njegovog majušnog, šćućurenog bića. Pokušao je da ustukne pred njim još dublje u matericu, do samog njenog dna, ali progonitelj nije odustajao. Tanka opna koja je optakala njegovo okrilje pukla je istog trena kada se oslonio leđima o nju, nemajući više kud, i on je ispao napolje – u javu.
A za njim su, iz sna, izišle i oči koje su nastavile da ga prodorno posmatraju.
Nije ih mogao videti u gotovo potpunom mraku, ali njihov nesuštastveni dodir bio je bezmalo opipljiv. Rasanjen u trenutku, prozreo je da se to još neko nalazi sa njim u ćeliji. Nije ga čuo kada je ušao, iako su vrata jezivo škripala, zato što verovatno već godinama niko nije našao za shodno da ih podmaže. Bilo je neobično što je pao u tako dubok san; u noći pred pogubljenje uspevaju da spavaju jedino najtvrdokorniji zločinci, koje nimalo ne opterećuje savest, baš kao ni pomisao na skoru smrt, a on svakako nije spadao među takve.
Pridigao je malo glavu i smeteno se osvrnuo unaokolo. Iako je osetio da nije sâm, srce mu je ipak brže zakucalo kada je odista uočio obrise nekog krupnog čoveka koji je sedeo na golim daskama praznog naspramnog ležaja. Da nije bilo slabašnih plamsaja baklje, koji su koso dopirali iz hodnika kroz uski prorez na okovanim vratima, treperavo osvetljavajući jedan potez crne odore, uopšte ne bi mogao da ga vidi. I ovako, jasno je razabrao jedino blede šake sklopljene u krilu, dok je glava bila sasvim u senci, kao da je uopšte nema.
Zbunjeno se upitao ko bi to mogao biti. Sveštenik, po svemu sudeći. Jedino je njima bilo dopušteno da posete zatvorenike pre polaska na gubilište. Zar je već kucnuo čas? Žurno je podigao pogled ka visokom prozoru sa zarđalim rešetkama, ali tamo nije spazio ni nagoveštaj osvita. Noć je bila mrkla, bez mesečine, tako da se otvor razaznavao samo kao neznatno bleđi pravougaonik tame u odnosu na unutrašnjost ćelije.
Znao je da će ga povesti na lomaču tek pošto svane, pa se u nedoumici upiljio u nepomičnu priliku. Zašto je već sada došao? Da možda neće ranije da ga spale, pre no što se svetina okupi? Ali to nije imalo smisla. Pa oni i priređuju javna smaknuća jeretika upravo za to beslovesno mnoštvo, da mu na najupečatljiviji način predoče šta čeka one koji se drznu da dođu u sukob sa verom. Prizor osuđenika, čije se telo, vezano ili prikovano za stub, grči u groznoj agoniji, dok oko njega visoko palacaju ognjeni jezici, uistinu deluje obeshrabrujuće, čak i na najodvažnije i najbuntovnije duhove.
Ili je možda ovo poslednji pokušaj da ga navedu da se odrekne svog otkrića. Za crkvu bi to, naravno, bio najpovoljniji ishod, ali on nipošto nije imao nameru da im ide naruku. Baš naprotiv. Zar je dovde stigao da bi sada odustao? Ako je to posredi, samo se uzalud trude.
„Sanjali ste nešto ružno“, reče nevidljiva glava.
Glas mu je bio nepoznat. Nije to bio neko koga je već sreo tokom istrage i na suđenju. Zvučao je blago, ali to je lako mogla biti samo varka. Upoznao je on dobro pritvornost sveštenika. Najviše nevolja imao je baš sa onima koji su delovali uviđavno i predusretljivo, da bi naglo pokazali svoje nemilosrdno lice.
„Zašto to mislite?“ odvrati pitanjem osuđenik, utrnulo se protegnuvši na pohabanom, prljavom ćebetu koje mu je predstavljalo svu posteljinu.
„Posmatrao sam vas kako se nemirno trzate u snu.“
„Posmatrali ste me u potpunom mraku?“
„Oči se naviknu na mrak ako su dovoljno dugo u njemu, pa i tu dobro vide.“
„Ima očiju i očiju. Neke se naviknu, druge ne. Ja sam i dospeo ovamo zato što sam odbio da se naviknem na mrak.“
Prsti u krilu lagano su se prepleli, i osuđenik razabra tog časa da mu izgledaju utvarno bledi zato što sveštenik nosi bele rukavice. One svakako spadaju u opremu crkvenih velikodostojnika, što znači da u ćeliji sa njim nije običan pop, kakve upućuju kao pratnju do lomače. Još, dakle, nije vreme.
„Smatrate li da ćete razvejati mrak sjajem vaše lomače?“ Ton nije bio ciničan; pre je zvučao sažaljivo.
„Ne znam. Nisam uspeo da smislim nijedan drugi način.“
„To je ujedno i najbolniji način. Imali ste prilike da prisustvujete spaljivanjima, je li tako?“
„Imao sam, naravno. Dok sam boravio u manastiru, u nekoliko navrata vodili su nas da gledamo pogubljenja jadnica okrivljenih da su veštice. To je obavezan deo obuke mladih monaha, kao što znate. Ništa tako ne nadahnjuje na slepu privrženost veri kao strah.“
„Da, strah je moćno oruđe u crkvenim poslovima. Ali vi ste, izgleda, ostali nepodložni njegovom uticaju?“
Osuđenik protrlja ukočeni vrat. Mogao je još nekako podneti splačine kojima su ga hranili, zadah ustajalosti i vlage koji ga je okruživao, neprekidno cijukanje i grebuckanje izgladnelih glodara za koje je čuo da umeju da izgrizu uši ili nos neopreznih zatvorenika. Ali ništa mu nije tako teško padalo u ovoj plesnivoj tamnici kao okolnost da nije imao jastuk.
„Šta očekujete da vam odgovorim? Kako se ne bojim spaljivanja? Kako sam ravnodušan prema bolu koji mi uskoro predstoji na lomači? Samo se maloumnik ne bi toga plašio.“
„Ali vi niste maloumnik. Zašto onda niste izbegli takav kraj.“
„Nisam imao izbora.“
„Razume se da ste ga imali. Od vas je traženo jedino da se javno odreknete svog uverenja i da se pokajete, što je najumereniji zahtev inkvizicijskog suda kada su u pitanju teška jeretička ogrešenja. Da ste to učinili, zadržali biste titulu kraljevog astronoma, a bilo bi vam dopušteno i da nastavite da predajete studentima.“
„Ko bi pohađao predavanja kraljevog astronoma koji je iz straha porekao svoje otkriće?“
„Postoji jedno starije pitanje. Zašto je uopšte bilo potrebno da ga obznanite? Šta ste time želeli da postignete?“
„Šta je trebalo da uradim – da ga sačuvam u tajnosti, samo za sebe?“
„Bili ste svesni da se ono kosi sa učenjem crkve. Morali ste računati na to da će ona sve preduzeti da se zaštiti.“
„Računao sam, naravno. Ali sam se i uzdao u to da će joj ruke biti prilično vezane.“
„Ne izgleda tako ako je suditi po kazni koja vam je dodeljena.“
„Oh, znate vi dobro da lomača nije ono čemu je crkva težila. Bio je to iznuđen potez, pošto su se izjalovili svi pokušaji da me privolite na saradnju.“
„Na osnovu vašeg stanja ne bi se reklo da je baš sve pokušano. Ne delujete kao neko ko je prošao kroz punu obradu inkvizicije.“
„Pa ja nisam veštica. Mene nije trebalo naterati da se saglasim sa besmislenom optužbom. Ja uopšte nisam poricao svoju krivicu. Zato je i celo isleđivanje proteklo kao svojevrsno prijateljsko ubeđivanje, iako je, valjda utiska radi, u pozadini stajala sva sila naprava za sakaćenje, čerečenje, odsecanje, komadanje i drobljenje. Ali nijednom od njih nije mi bilo čak ni priprećeno, a kamoli da neka bude upotrebljena. Ne stavlja se na muke neko ko vam je dragocen samo kao saveznik. Na šta bi to ličilo da za kraljevog astronoma imate neku obogaljenu ili oslepelu osobu?“
„Zar čak ni pošto je savezništvo neopozivo otkazano? Inkvizicija se teško može podičiti vrlinama praštanja i milosrđa.“
„Zato je znamenita po strpljenju i lukavosti. Presuda je doneta, ali ja još nisam spaljen. Vremena još ima. Neće ona do poslednjeg trenutka odustati od nastojanja da me pridobije za svoju stvar. Uostalom, zato ste i vi ovde, zar ne?“
Negde sa dna hodnika doprlo je najpre nerazgovetno komešanje, pa rezak zvuk otključavanja brave, a potom je neko bolno zastenjao dok su ga, poput vreće, ubacivali u ćeliju. Istražitelji inkvizicije uglavnom su noću obavljali svoj posao. Glavna prostorija za isleđivanje nalazila se u podrumu, odakle su, uprkos debelim zidovima, povremeno dopirali užasni krici, slabeći poslednje ostatke volje i upornosti ostalih zatvorenika koji su čekali svoj red da budu povedeni dole. Udaljujući se, pošto su vrata uz tresak zatvorena, jedan od stražara brundavo je kazao nešto drugome, na šta se ovaj bučno nasmejao. Njegov grohot još dugo je, poput grmljavine, odzvanjao kamenim hodnikom.
„Ali vi, naravno, nećete popustiti?“ upita glas iz tame pošto je jeka najzad zamrla.
„Naravno.“
„Šta je pravi razlog tome?“
„Kako to mislite?“
„Vi nipošto niste prostodušni idealista koga je sve ovo snašlo zato što ne razume kako svet dejstvuje, koje ga sile pokreću. Naprotiv. Sve što ste učinili od početka izgleda brižljivo smišljeno. Zapalili ste vatru koju jedino vi možete da ugasite. Potrebna je velika dovitljivost da bi se doskočilo jednoj tako iskusnoj službi kakva je inkvizicija, da bi joj se, kako vi kažete, vezale ruke. Kao i odvažnost fanatika, koja idealistima uvek nedostaje u odsudnom trenutku, pripravnost da se ide do kraja, po svaku cenu. Vi, prirodno, zazirete od bola koji vas čeka na lomači, ali ćete ipak poći na nju samo zato što ćete time najviše nauditi crkvi. Čime vam se to ona toliko zamerila?“
Osuđenik stade da se pridiže u sedeći položaj na tvrdom ležaju, osećajući žiganje celom dužinom ukrućenih leđa. Dok je to činio, do površine sećanja iznenada mu izroni jedan prizor iz minulog sna. Bio je veoma živ, iako nepomičan poput kakve nakazne slike: izbekeljena lica kaluđera koji pohotno posežu ka njegovoj sitnoj, bespomoćnoj prilici.
„Nije li još rano za poslednju ispovest?“
„Nisam ja ovde da bih vas ispovedio.“
„Ah, da, umalo da smetnem s uma. Tu ste da biste me ubedili da se predomislim. Ali ako odista verujete u ono što ste upravo kazali, moralo bi vam biti jasno da je to nemoguće.“
„Jasno mi je.“

* Sve Za Kucu doo nastoji da bude što preciznija u opisu svih proizvoda. Pored toga, ne možemo da garantujemo da su svi opisi kompletni i bez grešaka.

** Sve cene, prikazane na sajtu svezakucu.rs su sa uracunatim popustima i PDV-om.

Reklamacije, Zamena Proizvoda, Deklaracija...

© SVE ZA KUĆU DOO BEOGRAD 2003. - 2024.