Registruj se ili Uloguj ovde.     Pomoć     069609149     069609150     0113047098

Knjiga/Pisac, Zoran Živković

Kada bi knjige mogle da govore, kakvu bi nam priču ispričale o svom životu u svetu ljudi?

Ocena Posetilaca Broj ocena: 103
Artikal je RASPRODAT !

Pogledaj Aktuelnu Ponudu: Epska fantastika

Šifra Proizvoda: 6875

Poslednja cena bila je: 490 din

Karakteristike proizvoda: Knjiga/Pisac, Zoran Živković

Knjiga/Pisac

Autor : Zoran Živković

Izdavač : Laguna

Format : 13 x 20 cm

Broj Strana : 229

Naslov Originala : Knjiga/Pisac, Zoran Živković

Opis proizvoda: Knjiga/Pisac, Zoran Živković

*** O Knjizi :

Kada bi knjige mogle da govore, kakvu bi nam priču ispričale o svom životu u svetu ljudi? Tužnu, zato što valjda niko nije toliko ponižavan, omalovažavan, vređan i zlostavljan kao ovi ubogi bastioni naše kulture. Ali i zabavnu, zato što se ponajpre kroz odnos prema knjigama najkomičnije proziru ljudska glupost, sebičnost, licemerje, taština, bahata nadmenost. Nastavljajući tradiciju slavnog Erazmovog uzora, ova britka satira predstavlja istovremeno nekrolog knjizi, ali i njenu apoteozu.

*** Kritike :

Živkovićeve vedre eruditske nastranosti, razigrana tekstualna krivudanja i parodijska preterivanja u isti mah veličaju Knjigu, ali i tuguju za njom(...) Sve dok budu postojali sjajni romani poput ovoga ne treba brinuti o sudbini Knjige.
Nikolas Gevers, Locus, USA

Živković uverljivo sugeriše ovim delom da i inače složen odnos između pisca i čitaoca može postati toliko zamršen da se na kraju čak može zaključiti da književno delo uopšte, zapravo, i nema autora.
Tim Fini, Context, USA

*** O Autoru :

Zoran Živković rođen je u Beogradu 1948. Diplomirao je 1973. na Odseku za opštu književnost s teorijom književnosti Filološkog fakulteta. Magistrirao je 1979, a doktorirao 1982. na Univerzitetu u Beogradu.

Objavio je sledeće prozne knjige: Četvrti krug (1993), Vremenski darovi (1997), Pisac (1998), Knjiga (1999), Nemogući susreti (2000), Sedam dodira muzike (2001), Biblioteka (2002), Koraci kroz maglu (2003), Skrivena kamera (2003), Vagon (2004) i Četiri priče do kraja (2004).

Roman Knjiga nominovan je za jedno od najprestižnijih evropskih literarnih priznanja – Međunarodnu dablinsku književnu nagradu IMPAK. Predhodne godine u konkurenciji za istu nagradu bio je Živkovićev mozaik – roman Biblioteka kome je 2003. pripala «Svetska nagrada za fantastiku».

Živkovićeva dela su odnedavno predmet akademskog izučavanja s druge strane Atlantika. Profesor Ralf Bogert s Katedre za slavistiku pri Univerzitetu u Torontu uvrstio je Četvrti krug u svoj kurs o savremenom romanu, dok je profesor Stejdelmen, s Njujorškog državnog univerziteta u Bafalu, odabrao Sedam dodira muzike kao jednu od stožernih stavki u okviru seminara Muzičke teme u kratkoj prozi (tu su još dela Tolstoja, Čehova, Kafke, Kundere, Mana, Nabokova...)

Živi u Beogradu.

*** Odlomak Iz Knjige :

Nije lako biti knjiga.
To već dugo nije lako, a pogotovo nije danas. Sasvim se može reći da smo ugrožena vrsta – na pragu iščeznuća, štaviše. Što je, naravno, neprocenjiva šteta jer posredi ipak nije bilo kakva vrsta. Rđavo je, naravno, kada ma koja vrsta izumre, pa bila ona i sasvim beznačajna grančica na ogromnom stablu evolucije, neka slepa uličica. Trilobiti, recimo. A kada preti nestanak jednoj od samo dve inteligentne vrste koje su se od iskona javile na ovom svetu, onda je to već prava evoluciona katastrofa.
To da smo, uz ljude, još samo mi, knjige, obdarene pameću na celoj Zemlji niko pametan neće, valjda, više da ospori. U stvari, ako bi se preduzelo nepristrasno poređenje, pokazalo bi se da su u ovom pogledu mnoge prednosti na našoj strani. Pre svega, iako smo u simbiotskoj vezi s ljudima, mi bez njih ipak možemo. Šta će nam oni, u krajnjoj liniji? Da nas čitaju? Pa od toga koristi imaju samo oni, a mi baš nikakve. To nama, zapravo, samo škodi. I to višestruko.
A mogu li oni bez nas? Ma hajdete!
Da nije knjiga, na šta bi ličila ljudska zajednica? Još bi se nalazili u onom dozlaboga primitivnom dobu u kakvom smo ih zatekle kada smo se pojavile pre pet hiljada godina. Vrsta čiji su članovi znameniti po tome da brže nešto zaborave nego što upamte. Da im ovde nesebično nismo pružile pomoć, da nismo pamtile umesto njih, ovi jadnici uopšte ne bi imali istoriju. Sve bi živo zaboravili. A kako se neko može podičiti pameću, ako se ne seća vlastite prošlosti, čak ni one nedavne? Za razliku od ljudi, međutim, mi baš ništa ne zaboravljamo. Ono što jednom doznamo, to ostaje trajno u nama. Neuklonjivo, osim na silu, tako inače omiljenu u ljudskim poslovima. Pa ko je onda tu nadmoćniji? Onaj ko klade valja, možda?
Ali ovo nipošto nije sve. Ljudi ne samo što su zaboravni nego su, još i više, stvorenja sasvim slabe i kratke usredsređenosti. U dve reči, krajnje su smušeni i brljivi. Najčešće ne misle ništa, a i kad misle, uglavnom bolje da to ne čine. Ponekad im prođe ceo vek, a da im ništa oštroumno ili bar suvislo nije palo na pamet. Čak i kada se među njima javi neko čije su misli malo pribranije i sređenije, a to se uistinu događa sasvim retko, uvek se nadvija ozbiljna opasnost da one ishlape ako se veoma brzo ne povere nama na čuvanje.
Mi smo sada riznica svega onoga što je bulumenta od stotinak milijardi ljudi, koliko ih je postojalo otkako su sišli s drveta, uspela uz grdnu muku nekako da napabirči. Ako bismo ikada rešile da im uskratimo pristup tome što su na jedvite jade smislili, morali bi da krenu sasvim iz početka. A dobro se zna koliko im je vremena bilo potrebno da ukrote vatru ili izumeju luk i strelu. O točku već i da se ne govori.
E, sad, svako razborit lako bi zaključio da je u najboljem interesu ljudi da ne ugrožavaju knjige. Štaviše, da vode računa o nama, da nas štite, paze, čuvaju, budući da od nas nemaju nikakvu štetu već samo korist. Mi smo idealan simbiotski partner: puno dajemo, a gotovo ništa ne tražimo zauzvrat. Ali ne, niko tako vešto ne ume da radi u korist svoje štete kao ljudi. Pravi su majstori u tome. Toliko, zapravo, da se neizostavno morate zapitati kako su ovoliko dugo uspeli da opstanu s tako izraženom sklonošću ka samouništenju. Takvo ponašanje gotovo da podriva samu zamisao evolucije.
Ukratko, knjigama nisu naudili samo kada im se za to nije ukazala prilika. Uopšte nije neophodno biti paranoičan da bi se razabrala urota – neskrivena, uostalom – ljudske vrste protiv knjiga. Urota koja počinje još od trenutka naše pojave na licu Zemlje.
Prirodno je bilo da nas, kao starija vrsta, nekako nazovu, da nam budu kumovi, takoreći. Zar mislite da je bilo slučajno to što su nam nadenuli baš ime ženskog roda? ’Knjiga.’ Ni govora! Time nam je odmah određeno mesto u njihovom svetu kojim u gotovo svim oblastima preovlađuju muškarci. Izjednačile smo se u mnogo pogleda s članovima ženskog pola njihovog društva. Što baš nije, kao što svi dobro znamo, najpoželjniji položaj koji se može zamisliti.
Od nas se pre svega očekivalo da pružimo zadovoljstvo. (Dobro, i pouku, ali i to je, u stvari, samo jedan vid zadovoljstva, ne mnogo popularan, doduše.) Muškarcima u prvom redu, razume se, budući da je porok čitanja dugo bio jedino njima dostupan. Kasnije, kada su se i žene tome odale, ništa se suštinski nije promenilo, jedino je postalo nastranije. Nas, jasno, niko nikada nije upitao da li i mi to želimo, da li nam sve to uopšte prija. Ma kakvi! Naprosto, morale smo da budemo na raspolaganju, vedre i doterane, kad god bi se nekom muškarcu ushtelo da se malo zabavi.
Upuštali su se u odnos s nama svugde i u svako doba. Nimalo se nisu libili javnih mesta, po mogućstvu sa što više okupljenog sveta, povlađujući tako svojoj egzibicionističkoj prirodi. Oduvek su naročito omiljena bila prevozna sredstva: volujska kola, rikše, dvokolice, čamci, trotineti, čeze, poštanske kočije, daske za jedrenje, prikolice, bicikli, sanke, vagoni podzemne železnice, avioni, dresine, roleri, autobusi, prekookeanski brodovi, skije, baloni, tramvaji, deltaplani, batiskafi, vozovi svih vrsta i pogona, jedrilice, trolejbusi, lađe na jedra i paru, pokretne stepenice, automobili, podmornice, tricikli, dirižabli, koturaljke, žičare, tobogani, a u novije doba i svemirske letelice.
U drugu krajnost odlazili su oni koji su se u osamu s nama povlačili u razne budžake: zatvorske samice, manastirske ćelije, napuštene zemunice, zaglavljene liftove, prazne čekaonice, automate za slikanje, kabine za presvlačenje, vazdušne komore, telefonske govornice, stražarske kućice, svetionike nasred pučine, pećine s ponornicama. Najveću popularnost ipak su uživali toaleti, naročito privatni, zato što se tu ukazivala prilika za višestruko zadovoljstvo. Našu duboku poniženost niko pri tom nije ni primetio.
No, najčešće smo bile korišćene u krevetu. Kako i priliči, uostalom. Tu smo se sasvim osećale kao zanemarene supruge. Umoran i mrzovoljan muž na brzinu bi udovoljio sebi, a onda potpuno zaboravljao na nas. Uglavnom bi nas samo bezosećajno odbacio, čak se ni ne potrudivši da nas vrati na mesto, a onda bi blaženo zahrkao.
Ili bi nas, što je uistinu krajnje uvredljivo, ostavio otvorene – raskrečene, zapravo – preko cele noći, ponekad i znatno duže. Zamislite da vam neko naloži da napravite špagu, a potom da u tom položaju morate da ostanete satima. Ili danima. Neke među nama nisu više nikada uspele da valjano sastave udove, stekavši zauvek ’o’ noge. Poslovično jahanje na buretu prava je igrarija u poređenju s tim.
Ali to još nikako nije bilo ono najgore. Oh, ne! Znatno više od ove ravnodušnosti pogađao nas je način na koji su nas muškarci uzimali. Bar velika većina njih. U tom načinu ogledala se sva neuviđavnost, sva bezobzirnost, sva bahatost muške prirode.
Iako su odlično znali da će nas nage dodirivati, da će, štaviše, zavlačiti duboko u nas svoje prste, prebirati po našoj utrobi, zar mislite da je ijednom od njih ikada palo na pamet da pre čitanja bar opere ruke? Ili, što bi jedino bilo prikladno, a i džentlmenski, da navuče gumene rukavice. Ni slučajno! Pet para oni nisu davali za to što nas svojim štrokavim udovima mogu ne samo isprljati nego i zaraziti. Jedino im je bilo stalo do vlastitog uživanja.
A onda i to s lizanjem. Naprosto bi vam se prevrnula utroba kada biste ih videli kako guraju u usta ponekad i po tri prsta istovremeno da bi ih ovlažili i tako okrenuli list. Kao da se i bez toga stvar nije mogla obaviti. Ali nemaju gospoda strpljenja da se malo pomuče suvim prstima. Lakše im je onako. A to što će vam skroz upropastiti nežni ugao stranice svojom pljuvačkom ili što će vas zapahnuti njihov zadah dok drže usta otvorena da bi obliznuli prste, za to uopšte ne haju. Prava je sreća, zapravo, što nemaju jezik dugačak kao u zmija jer bi onda zacelo njime okretali listove.
Ovo je, međutim, još koliko-toliko podnošljivo u odnosu na svu silu nastranosti kojima smo, sasvim nemoćne i nezaštićene, bile izložene. S kakvim sve perverznjacima nismo morale da imamo posla! Najblaža je još bila čudovišna sklonost da nam se savije rub lista kako bi se označilo mesto gde se stalo u čitanju. Kao da nema mnoštvo umerenijih i – što je još važnije – bezbolnih načina da se to uradi.
Baš bi bilo zanimljivo doznati kako bi se gospoda koja to čine osećala kada bi im neko, recimo, slomio prst umesto da im veže čvor na maramici kao podsetnik da nešto ne zaborave. I to ne bilo kako slomio, već tako da više ne može pravilno da zaraste. A upravo je takva vrsta povreda na onim jadnim stranicama koje su okrutno savijene: nikada više neće biti kao pre. Trajni invalidi. I to u različitim stepenima. Slomljeni prst imamo kad je savijen samo vršak lista, ali postoje divljaci koji saviju na pola celu stranu. Zamislite samo! To čak nije ni prelom ruke ili noge nego same kičme. Prave psihopate!
Tu su, zatim, oni uvrnuti tipovi koji se iživljavaju tako što pišu po nama. Šta sve sirote nismo morale da trpimo od njih. Uzdržaniji među ovima ograniče se na to da podvuku neki red ili unesu kakvu beleškicu tu i tamo, što je još donekle snošljivo, premda svakako nimalo prijatno, jer, zbilja, kome sem nekoj veoma nezreloj osobi može prijati da bude mestimično išpartan ili ižvrljan? Pa nismo, zaboga, Indijanci u ratnom pohodu!
No, glavna nevolja jesu oni neumereni – istinski skribomani, zapravo, ili neostvareni pisci – koji po marginama ispišu više teksta nego što ga ima odštampanog na celoj stranici. Pa kad im tu ponestane prostora, oni bez ikakvog ustručavanja pređu najpre na predlist i zalist, a potom, ako su stvarno u nadahnuću, dohvate se i korica. Možete misliti na šta ličimo posle takve spisateljske neobuzdanosti!
Stvar bi se još nekako mogla razumeti (premda svakako ne i dopustiti jer čemu onda beležnice i sveske ako mi ovome služimo) da je to što zapisuju nešto iole suvislo ili barem čitko. Ali ne, nipošto! Posredi su poglavito nerazgovetne žvrljotine – najčešće u obliku skraćenica, s mnoštvom znakova pitanja ili usklika, a neretko i potpuno novom sintaksom punom strelica, kružića, tarabica, romboida, talasića i čega još sve ne – u kojima niko živi sem autora ne bi uspeo da se razabere. A neretko ni oni sami. Koliko smo ih samo puta iz prikrajka posmatrale kako pometeno zure u to što su naškrabali i češu se pri tom po temenu, pokušavajući da proniknu u tajne vlastite mudrosti.
A tek crteži: prava galerija muške erotske fantazije! Taj rod je stvarno opsednut seksom. I to u najvulgarnijem vidu. Nema tu nikakve diskretnosti, nagoveštaja. Ili bar umetničkog ublaženja, ako ništa drugo. Sve se vidi, sve je u prvom planu, kao na ginekološkom pregledu. Sušta izopačenost. Ali kad treba potpisati svoj crtež – e, tu dične muškarčine podviju rep. Nigde ih nema. Radovi ostaju anonimni, a vrli autori prepuste nama da crvenimo i propadamo u zemlju kad neka pristojna osoba naiđe na njihovo delo.
I bar da pri svemu ovom koriste neku pisaljku čiji se trag posle može lako ukloniti. Kakvu mekanu drvenu olovku, recimo, pa da onda, pošto ih opsednutost mine, što se valjda povremeno mora događati, lepo gumicom obrišu to što su napisali ili nacrtali, ako već ne iz uviđavnosti prema nama, ono bar da ne ostane trajan beleg njihove sramote.
Ali ne, nije im to ni na kraj pameti. Dohvate oni prvo što im je pri ruci, a to uglavnom bude neko mastilo jako kao kiselina, koje začas probije i na suprotnu stranicu, kakva mastiljava, a uz to i nezarezana pisaljka koja više dubi nego što piše po hartiji, hemijska olovka koja je procurela, pa kad nas zaklope, simetričan otisak razmaže se i po susednoj stranici, ili, u novije vreme takođe, flomasteri koje prave u tako drečavim bojama da posle izgledate unakarađeni kao strašilo.
Ova pisanija mogu se odstraniti jedino hirurškim putem, a neka čak ni tako. Stvar sasvim nalikuje tetovaži, zapravo. Najpre vas, potpuno protivno vašoj volji, svu istetoviraju, i to bar da liči na nešto, nego ste skroz naruženi, tako da se uopšte ne smete pogledati u ogledalo kako vam ne bi pozlilo. A onda vas lepo ostave da se same snalazite s tom rugobom.
Pa vi sad izvolite: ili budite babaroga do kraja života, tako da više niko ne poželi da vas uzme u ruke (što, kad se bolje razmisli, i nije najgori usud koji vas može snaći), ili se izložite operaciji. Veoma bolnoj zato što se obavlja bez anestezije. Ko bi još trošio skupe anestetike na nešto tako beznačajno kao što je knjiga? Sve ide in vivo.
I bar da koriste sterilisane instrumente – skalpel, recimo. Nego se late običnog žileta, počesto otupelog od upotrebe, a ponekad i skroz zarđalog, tako da uza sve ostalo još i strepite od sepse. Pa struži li struži, a vi dušu da ispustite. Na kraju, ako i uspeju da uklone tetovažu, vama se koža sasvim istanjila. Toliko, zapravo, da za vas više ne važi ni ono da ste samo kost i koža. Preostane još jedino kost. Potpuno se providite.
Sve je ovo, međutim, pesma u poređenju s onim što nas snađe kad nas se dočepaju sadisti polutani. A to se nipošto ne događa retko. Tada usledi pravo sakaćenje. Čupaju divljački stranice iz nas, a ako pri tom i ne osećaju nasladu, kao što bi se od istinskih sadista očekivalo, zacelo ih nimalo ne peče savest. U svakom slučaju, na naš užasan bol se ni ne osvrću, valjda zato što je bezglasan. Ne možemo, jasno, da jaučemo, a na to što je naša patnja vidljiva na mnoštvo drugih načina oni se jednostavno prave ludi. Čudovišta jedna!
A kad samo pomislite koje pobude dovode do ovog strašnog mučenja! Nekog gospodina naprosto mrzi da nešto prepiše iz knjige – i šta je prirodnije i lakše uraditi nego iscepati listove koji su mu potrebni. Ova potreba uglavnom je kratkotrajna, pa sirote otrgnute stranice, umesto da budu prišivene natrag (kao što bi bilo s ljudskim udovima, naravno, pa bi se još u novinama veličao podvig lekara), ubrzo završe na đubrištu – i nikom ništa. Niko ne odgovara zbog toga.
Čak se ne oglasi ni odbor za zaštitu prava ugroženih vrsta.

* Sve Za Kucu doo nastoji da bude što preciznija u opisu svih proizvoda. Pored toga, ne možemo da garantujemo da su svi opisi kompletni i bez grešaka.

** Sve cene, prikazane na sajtu svezakucu.rs su sa uracunatim popustima i PDV-om.

Reklamacije, Zamena Proizvoda, Deklaracija...

© SVE ZA KUĆU DOO BEOGRAD 2003. - 2024.