Registruj se ili Uloguj ovde.     Pomoć     069609149     069609150     0113047098

Antilopa i Kosac, Margaret Atvud

Briljantno napisana antiutopija o svetu kakav nas možda očekuje - najuži izbor za Bukerovu nagradu 2003.

Ocena Posetilaca Broj ocena: 111
Artikal je RASPRODAT !

Pogledaj Aktuelnu Ponudu: Epska fantastika

Šifra Proizvoda: 6878

Poslednja cena bila je: 860 din

Karakteristike proizvoda: Antilopa i Kosac, Margaret Atvud

Antilopa i Kosac

Autor : Margaret Atvud

Izdavač : Laguna

Format : 13 x 20 cm

Broj Strana : 400

Opis proizvoda: Antilopa i Kosac, Margaret Atvud

*** O Knjizi :

SLUŠKINJINA PRIČA, klasično ostvarenje Margaret Atvud, govori o budućnosti. Sada, u ANTILOPI I KOSCU, budućnost se promenila. Mnogo je gora.

Izuzetan i provokativan novi roman jedne od najvećih književnica našeg doba, dobitnika Bukerove nagrade za roman SLEPI UBICA.

Uz zadivljujuće vladanje svojim šokantnim materijalom i uz uobičajenu dosetljivost i crni humor, Atvudova nas prenosi u ne tako vrli novi svet, u čudan a ipak potpuno uverljiv prostor naseljen likovima koji će vam se vraćati u snove dugo pošto pročitate poslednje poglavlje. Ovim je romanom Margaret Atvud dosegla apsolutni vrh svoje stvaralačke moći,a za one koji ga pročitaju više ništa neće biti isto kao pre.

*** O Autoru :

Margaret Atvud rođena je 1939. u Otavi. Zahvaljujući obrazovanim roditeljima, već sa četiri godine je naučila da čita i piše. Pod njihovim uticajem (Atvudova je osnovno obrazovanje stekla u roditeljskoj kući) postala je posvećena čitanju i razvila je snažno interesovanje za pisanje.

Već u srednjoj školi objavljivala je pesme, međutim presudnu ulogu u njenom literarnom razvoju odigrao je Nortrop Fraj, profesor engleskog jezika na koledžu koji je Atvudova pohađala. Tada istaknuti književni kritičar, Fraj je isticao vrednosti zanemarene kanadske književnosti, a u Margaret Atvud je prepoznao pisca koji tu književnost može podići na još viši nivo. Podrška koju je imala u profesoru, ubrzo je rezultirala zbirkom pesama Double Persephone, da bi po diplomiranju objavila još jednu, The Circle Game, dobivši ovaj put za zbirku najznačajnije kanadsko književno priznanje, Governors General Award. Time je otpočela serija nagrada koje će ova književnica dobijati tokom narednih trideset i više godina, potvrđujući da je jedan od najvećih autora svog vremena. Među nagradama su i neke od najprestižnijih koje se dodeljuju u književnom svetu poput Bukerove, Welsh Arts International i drugih, za romane Sluškinjina priča, Mačje oko i Slepi ubica. Teme o kojima Atvudova piše veoma su raznovrsne: priroda, muško-ženski odnosi, politička pitanja, nacionalni identitet, istorija.

Radeći kao urednik u jednoj izdavačkoj kući, Margaret Atvud se bavila i književnom kritikom. Iza ovog angažovanja ostalo je vrhunsko delo iz oblasti esejistike nazvano Opstanak, svojevrstan pogled na rad književnog urednika.

Margaret Atvud trenutno živi u Torontu sa mužem, nastavljajući da piše prozu i poeziju.

*** Odlomak Iz Knjige :

MANGO

Snežni se budi pre zore. Nepokretno leži i sluša kako nadolazi plima: talas za talasom udara o razne prepreke, pljus-ššš, pljus-ššš, u ritmu srca. Silno želi da poveruje da još spava.
Na istočnom je horizontu sivkasta magla, osvetljena ružičastim, kobnim sjajem. Čudno je što ta boja i dalje izgleda nežno. Neboderi pred obalom vide se spram nje kao tamni obrisi, i neverovatno se uzdižu iz ružičasto-plavog sjaja lagune. Krici ptica koje se tamo gnezde, udaljeno struganje okeana preko surogatskih grebena od zarđalih automobilskih delova i nabacanih cigala i svakovrsnih krhotina – podsećaju gotovo na saobraćaj u vreme praznika.
Po navici baca pogled na časovnik – kućište od nerđajućeg čelika, polirana aluminijumska narukvica, sve i dalje blistavo mada ne radi. Nosi ga samo kao amajliju. Časovnik mu pokazuje svoje prazno lice: nulti sat. Prostrelila ga je užasom ta spoznaja da zvanično vreme ne postoji. Niko nigde ne zna koliko je sati.
Smiri se, kaže sebi. Udiše duboko nekoliko puta, zatim se češe po mestima gde su ga izujedali insekti – vrlo blizu najsvrbljivijih mesta, ali ne tačno po njima – i pazi da ne otkine kraste: samo mu još fali i trovanje krvi. Onda razgleda tlo pod sobom u potrazi za znakovima života: sve je mirno, nema ni krljušti ni repova. Leva ruka, desna noga, desna ruka, leva noga – silazi s drveta. Nakon što otrese grančice i koru, omotava prljavi čaršav oko sebe kao togu. Sinoć je okačio repliku autentičnog bejzbol-kačketa ekipe Red Soks na granu, da ga osigura; gleda u njega, izbacuje pauka, stavlja kapu na glavu.
Odlazi nekoliko metara nalevo, a onda piša u žbunje. Glavu gore, kaže skakavcima koji su odskočili uplašeni mlazom. Zatim ide na drugu stranu drveta, podaleko od svog uobičajenog pisoara, i rovari po tajnom skladištu koje je improvizovao od nekoliko betonskih ploča i obložio ga žičanom mrežom u cilju zaštite od pacova i miševa. Tamo je sakrio nekoliko manga u uvezanoj plastičnoj kesi, jednu konzervu bezmesnih viršli Dijetanana, dragoceno pola boce viskija – ne, pre će biti trećina – i energetsku štanglicu s ukusom čokolade koju je maznuo u auto-kampu, mlitavu i lepljivu unutar folije. Nema srca da je odmah pojede: možda više nikad neće naći drugu. Tu drži i otvarač za konzerve, a i šilo za led, bez jasnog razloga; potom šest praznih pivskih boca, zato što je sentimentalan i zato što negde treba da čuva pitku vodu. Ima i tamne naočari – stavlja ih. Jedno staklo nedostaje, ali bolje išta nego ništa.
Razvezuje kesu: ostao mu je još jedan jedini mango. Čudno, seća se da ih je bilo više. Mravi su ih se dočepali, iako je kesu vezao što je čvršće mogao. Istog časa počeli su da mu gamižu uz ruke – i oni crni i oni opaki žuti. Neverovatno je koliko jako mogu da ugrizu, posebno žuti. Rukom ih zbacuje sa sebe.
Samo strogo pridržavanje ustaljenih navika vodi održanju visokog morala i očuvanju duševnog zdravlja, kaže naglas. Ima utisak da je to citat iz neke knjige, neka zastarela, dosadna direktiva napisana da bi pomogla evropskim kolonistima koji su vodili ovakve ili onakve plantaže. Ne seća se da je ikad pročitao išta slično, ali to ništa ne znači. Mnogo je praznina u njegovom zakržljalom mozgu, tamo gde je nekad bilo pamćenje. Plantaže kaučuka, plantaže kafe, plantaže jute. (Šta beše juta?) Kazalo bi im se da nose šešire protiv sunca, da se lepo oblače za večeru, da se uzdrže od silovanja domorotkinja. Ne bi se kazalo silovanja. Da se uzdrže od zbližavanja s domaćim stanovništvom ženskog pola. Ili nekako drugačije rečeno…
Kladio bi se da se nisu uzdržavali. Bar u devedeset odsto slučajeva.
U svetlu olakšavajućih, kaže. Shvata da stoji otvorenih usta i pokušava da se seti nastavka rečenice. Seda na zemlju i počinje da jede mango.


NAPLAVINE


Po belom žalu – izmrvljenim koralima i slomljenim kostima – hoda grupa dece. Mora da su plivala: još su mokra i svetlucaju se. Treba da budu opreznija – ko zna šta može da zagadi lagunu? Međutim, nesmotrena su, za razliku od Snežnog, koji tamo ne bi prst zamočio čak ni noću, kad mu sunce ne može ništa. Ispravka: pogotovu noću.
Posmatra ih zavidljivo, ili možda nostalgično? Nemoguće: kao mali nikad nije plivao u moru, nikad nije nag trčao po žalu. Deca pregledaju teren, drže se pogureno, skupljaju naplavine; zatim većaju između sebe, zadržavaju određene predmete, odbacuju druge; njihova blaga odlaze u pocepanu vreću. Pre ili kasnije – to je sasvim sigurno – potražiće ga tamo gde sedi omotan svojim natrulim čaršavom, grli svoje golenice i sisa mango, zasenjen drvećem zbog neumoljivog sunca. Za decu – za male debelokošce otporne na ultraljubičaste zrake – on je stvorenje tmine, sutona.
Sada prilaze. Snežni, o, Snežni, zapévaju na svoj monotoni način. Nikad mu ne prilaze suviše blizu. Je li to iz poštovanja, što mu je draga pomisao, ili zato što smrdi?
(On smrdi, i toga je potpuno svestan. Zaudara, vonja, bazdi kao morž – na ulje, na so, na ribu – mada nikad nije omirisao tu životinju. No video je slike.)
Otvarajući vreću, deca u horu pevaju: O, Snežni, šta smo našli? Vade predmete, drže ih kao da mu ih nude na prodaju: radkapnu, klavirsku dirku, slomljen komad svetlozelene staklene boce koji je okean uglačao. Plastičnu kutiju ekstradosti; prazno pakovanje kokoklikera. Kompjuterskog miša, ili njegove razbijene ostatke, s dugačkim žičanim repom.
Snežnom dođe da zaplače. Šta da im kaže? Nikako ne može da im objasni šta su ti čudnovati predmeti, šta su bili. Međutim, svakako već naslućuju šta će im reći, jer govori uvek jedno te isto.
To su stvari od ranije. Pazi da mu glas bude ljubazan, ali udaljen. Mešavina pedagoga, proroka i dobronamernog čike – takav mora biti njegov ton.
Hoće li nam nauditi? Ponekad nalaze konzerve motornog ulja, kaustične rastvarače, plastične boce varikine. Klopke iz prošlosti. Njega smatraju stručnjakom za moguće nezgode: za vrele tečnosti, odvratna isparenja, otrovnu prašinu. Za čudne bolove.
Ove neće, veli. Ove su bezbedne. Posle toga gube interesovanje, puštaju vreću da visi. Međutim, ne odlaze: stoje, pilje. Prečešljavanje žala samo im je izgovor. Ponajviše žele da gledaju njega, jer se on toliko razlikuje od njih. Svaki čas mu traže da skine tamne naočari i da ih opet stavi: žele da vide da li zbilja ima dva oka, ili možda tri.
Snežni, o, Snežni, pevaju, ne toliko njemu koliko jedna drugoj. Za njih je njegovo ime samo dvosložna reč. Ne znaju šta je snežni, nisu nikad videla sneg.
Jedno od Koščevih pravila glasilo je da se ne sme izabrati ime životinje za čije postojanje nema dokaza – makar prepariranog eksponata, makar kostura. Nikakvi jednorozi, nikakvi grifoni, nikakve harpije ni bazilisci. Ali pravila više ne važe, pa se Snežni s gorkim zadovoljstvom odlučio za taj sumnjiv naziv. Snežni čovek – postoji i ne postoji, treperi na rubovima mećava, majmunoliki čovek ili čovekoliki majmun, misteriozan, neuhvatljiv, poznat samo po glasinama i po otiscima stopala okrenutim unazad. Tvrdilo se da su ga planinska plemena lovila i ubijala kad god bi im se ukazala prilika. Tvrdilo se da su ga kuvala, pekla, priređivala posebne gozbe; sve je bilo još uzbudljivije, pretpostavlja on, zato što se graničilo s ljudožderstvom.
Za trenutne potrebe skratio je ime. Samo je Snežni. Reč čovek sačuvao je za sebe, kao kakvu tajanstvenu potkošulju.
Nakon nekoliko časaka oklevanja, deca čučnu u polukrug – i dečaci i devojčice zajedno. Dva mlađa još žvaću doručak, niz bradu im curi zeleni sok. Strašno je koliko su sva musava bez ogledala. Ipak, zapanjujuće su privlačna ta deca: sva su gola, sva savršena, svakome je koža drugačije boje – čokolada, ruža, čaj, puter, pavlaka, med – ali sva imaju zelene oči. Koščeva estetika.
Zure u Snežnog puna iščekivanja. Sigurno se nadaju da će im nešto ispričati, ali danas nije raspoložen. U najboljem slučaju, mogao bi im dati da mu izbliza pogledaju naočari, ili svetlucavi pokvareni sat, ili bejzbol-kačket. Sviđa im se kačket, ali ne shvataju šta je svrha te stvari – uklonjive kose koja nije kosa – a on još nema odgovarajuću izmišljotinu.
Neko vreme ćute, pilje, mozgaju, ali se onda najstarije trgne. O, Snežni, molimo te, reci nam – kakva ti to mahovina raste na licu? Ostala mu se priključuju. Molimo te, reci nam, molimo te, reci nam! Nema gurkanja, nema kikota: pitanje je ozbiljno.
Perje, kaže on.

* Sve Za Kucu doo nastoji da bude što preciznija u opisu svih proizvoda. Pored toga, ne možemo da garantujemo da su svi opisi kompletni i bez grešaka.

** Sve cene, prikazane na sajtu svezakucu.rs su sa uracunatim popustima i PDV-om.

Reklamacije, Zamena Proizvoda, Deklaracija...

© SVE ZA KUĆU DOO BEOGRAD 2003. - 2024.